Katkad nam se čini da se i Bog voli igrati skrivača. Takav je otkad smo čuli za njega. Nikako da se pojavi, nikako da ga ugledamo. Napokon nam onda vjera Crkve govori da ćemo ga gledati licem u lice tek poslije iskustva smrti.
Dakle, kao da je čitav zemaljski život zapravo neka igra skrivača. Mučimo se da riješimo problem Božje egzistencije. Diskutiramo o tome postoji li on ili ne postoji. Mučimo se s problemima kakav je taj Bog, kako izgleda. Teško nam je i u okviru svakodnevnog duhovnog života. I tu smo često pogođeni tzv. Božjom šutnjom. Kao da mu nije stalo do nas, kao da je negdje daleko.
Nedohvatljiv za naša osjetila, za naše srce, koje se onda ne može radovati neposrednom iskustvu Božje prisutnosti.
A ipak, i Bog je čovjeku pošao ususret. Ne igra se skrivača do iznemoglosti. Dao je čovjeku mogućnost da i sam nešto učini u tom hodu vjere. Ali ono bitno je sam Bog učinio. Otkrio je samoga sebe, objavio je svoje biće. Povijest spasenja nam govori o toj istini vjere. Nalazimo stalne tragove njegove prisutnosti.
Samo onaj koji svjesno i svojevoljno zatvori vrata svoga srca, svoje pameti, svoje volje, neće ga prihvatiti ni otkriti. Međutim, ako smo otvoreni znakovima njegove prisutnosti u povijesti, a osobito u knjizi objave, u Bibliji, otkrit ćemo Božju prisutnost, njegovu osobu…
Izvor: FB Župa Vrtlinska
Foto: Unsplash
