Mislite da ste vidjeli sve u filmu „Greben spašenih“? Razmislite ponovno. Najnevjerojatnije dijelove priče o Desmondu Dossu redatelji su morali izbaciti jer su zvučali – nemoguće.
Desmond Doss bio je čovjek koji je ušao u pakao Okinawe s praznim rukama. Kao vjernik dao je zavjet da nikada neće ubiti. Njegovi suborci su ga pljuvali, ismijavali i nazivali kukavicom dok su se penjali na liticu Hacksaw Ridge. No kad je počeo masakr i kad su se svi ostali povukli, Desmond je ostao gore. Sam. S ranjenicima. Bez puške.
Svi znamo kako je spustio 75 ljudi niz liticu, ali ono što se dogodilo nakon toga je ono što film nije smio prikazati. Kada je Desmond napokon ranjen granatom, u tijelu mu je završilo 17 komada čelika. Dok su ga bolničari nosili na sigurno pod kišom metaka, on je ugledao drugog vojnika koji je bio u gorem stanju od njega.
Što je učinio? Skotrljao se s nosila i rekao: „Uzmite njega. Ja ću čekati.“ Ležao je na krvavoj zemlji pet sati, potpuno izložen, dok mu snajperski metak nije smrskao ruku.
I tada se dogodila scena koju je Mel Gibson smatrao „previše holivudskom“ za film: Desmond je uzeo pušku – istu onu koju je mrzio i odbijao nositi cijeli rat – i upotrijebio njezin kundak kao udlagu za svoju uništenu ruku. Tako polomljen i izrešetan gelerima, puzao je 300 metara kroz zonu vatre dok nije stigao do spasa.
Kad se Desmond vratio kući, predsjednik mu je uručio Medalju časti. On nije bio heroj zato što je ubijao, nego zato što je odbio odustati od svojih principa čak i kad mu je život visio o niti. Dokazao je da prava moć nije u sili, nego u volji da spasite “još samo jednoga”.
Desmond Doss nas uči da hrabrost ne vrišti uvijek s puškom u ruci. Ponekad ona tiho puže kroz blato, bez oružja, ali s dušom koju ništa ne može slomiti.
Što mislite, bi li film bio još bolji da su uključili ove „nemoguće“ scene i kako biste se vi osjećali da vam netko ustupi nosila usred bitke?
