Pojam hezihazam izveden je iz grčke riječi ”izihia” (ἡσυχία) odn. hezihija, što bi se moglo hrvatski prevesti kao tihovanje, tišina, stanje tihog mirovanja, smirenost).
Hezihazam je mistična i kontemplativna tradicija unutar istočnog kršćanstva, osobito u pravoslavnoj Crkvi (s nekim odjecima i u zapadnoj rimskoj tradiciji) koja naglašava praksu unutarnje tišine i ponavljajuće molitve kao sredstva za postizanje jedinstva s Bogom. Sam pojam ”hezihazam” izveden je iz riječi ‘isychazo’ (ἡσυχάζω), što u proširenom smislu označava držanje duhovne i tjelesne tišine te smirenosti u smislu da ništa ne odvlači dušu iz njenog stalnog prebivanja u Božjoj prisutnosti.
Kao praksa, hezihazam se pojavio tijekom kasnog 13. i ranog 14. stoljeća u Bizantskoj Crkvi i od tada je postao značajan aspekt osobito pravoslavne kršćanske duhovnosti. U glasovitom zborniku o. Johna Wortleya (2012.), kojega su izdali američki trapisti iz Collegevillea 2012., čitavo drugo poglavlje je posvećeno tihovanju otaca.
Pojedinci, uglavnom monasi, koji prakticiraju hezihazam nazivaju se hezihastima. Oni se bave discipliniranim, usredotočenim, metodičnim pristupom molitvi i meditaciji u potrazi za hezihijom – stanjem unutarnje tišine ili tihovanju u kojem nastoje usmjeriti svoju pozornost prema unutra, daleko od ometanja vanjskog svijeta i to s krajnjim ciljem da iskuse Božju prisutnost u dubini vlastitog srca, kako bi potom mogli živjeti u skladu s tom prisutnošću i darom neprestane molitve.
Bitna praksa hezihazma je moljenje Isusove molitve ili Molitve srca. To je kratki ponavljajući zaziv koji u većini verzija glasi „Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj mene grješnoga/grješnu“ (ili ”smiluj se meni grješnomu/grješnoj”). Hezihasti neprestano ponavljaju ovu molitvu, slijedeći savjet svetoga apostola Pavla koji se nalazi u njegovoj Prvoj poslanici Solunjanima (5, 17): “Bez prestanka molite.”
Zaziv se neprestano ponavlja ili se pak moli na brojanicama od po 33, 50, 100 ili više čvorova ili zrnaca, zajedno s posebnom tehnikom disanja, izgovaranjem u sebi, šaputanjem ili naglas. Kako bi to postigli, hezihasti često pokušavaju uskladiti izgovaranje te molitve sa svojim dahom, kao da sjedinjuju um i tijelo u usredotočenoj kontemplaciji. Vjeruje se da ponavljajuća priroda molitve vodi molitelja u stanje duboke duhovne svijesti i zajedništva s Bogom. Bitno je pritom ništa ne zamišljati i ne stvarati nikakve slike, već se prepustiti Božjem Duhu i svjetlosti (prosvjetljenju) koja iz te blizine dolazi. Pažnja mora isključivo biti sabrana na riječi molitve. Neprestana unutarnja Isusova molitva jest neprekidno i stalno zazivanje imena Isusa Krista ustima, razumom i srcem – u jedinstvu čovjekova bića.
Ona je uživljavanje u njegovu postojanu prisutnost, uz prošnju za njegovo smilovanje, pri svakom poslu, na svakom mjestu, u svako vrijeme, dapače i u snu. Praksa hezihastičke molitve također može uključivati specifične položaje tijela. Ovi položaji (klečanje, sklopljene ruke, ispružene ruke u obliku križa) pomažu moliteljima uživjeti se u to da su doista stalno u prisutnosti Božjoj. Tako hezihast postaje prijemčiv za božansku prisutnost. Nepotrebno je naglašavati da se uz tu praksu podrazumijeva sudjelovanje u sakramentalnom i liturgijskom životu Crkve kao i post.
Molitva srca je starija od same prakse i teologije hezihazma jer se obavljala još kod drevnih egipatskih monaških otaca. Međutim, ona je doživjela svoje teološko i hezihastičko produbljenje među monasima Svete Gore Atosa u 14. st. kao sastavni dio mističnog pokreta hezihazma. Plod hezihastičke molitve trebao bi biti dar neprestane molitve i prebivanja u Božjoj prisutnosti, plod čega je viđenje božanskoga svjetla poput onoga kojega su apostoli doživjeli kod Isusova preobraženja na gori Taboru. Ne radi se o spoznaji Boga kakav jest, jer on uvijek ostaje onostranom Tajnom, već o neposrednoj kontemplaciji njegovih tzv. nestvorenih energija, o prodiranju u Božju nutrinu koliko je to čovjeku uopće moguće.
Glede toga se razvila i teološka polemika između kalabrijskog monaha Barlama i carigradskog patrijarha Grgura Palame koju su riješili carigradski crkveni sabori 1347. i 1351. proglasivši pravovjernost Palamine teološke misli. Hezihazam je snažno utjecao na daljnji razvoj duhovnosti među Crkvama bizantske liturgijske i duhovne tradicije, kako pravoslavnima, tako i katolicima (grkokatolici).
Izvor: krizevacka-eparhija.com
Foto: Unsplash
