Razgovarali smo s Ivanom Ožegovićem, svestranim i aktivnim mladim glumcem, scenaristom, redateljem i producentom. Koja su njegova dosadašnja iskustva u glumi, što misli o suvremenoj kazališnoj i filmskoj sceni, koja se inspiracija krije iza njegove ljubavne rock monokomedije, koliko mu je bitna vjera i što misli o razvikanoj glumačkoj nagradi Oscar, pročitajte u nastavku.

Tko je Ivan Ožegović?

Uh, kada bi znao odgovor na to pitanje, imao bih puno više para. Najbolje da pitate one koji me ne vole – i samo iz tog teksta izbacite riječi ʽkretenʼ, ʽluđakʼ i psovke i mislim da ćete biti jako blizu nekog ok odgovora.

Ti si, kad pogledamo tvoj fah, zapravo i glumac, i scenarist, i redatelj, i producent. Jesam li štogod izostavio? Tko ti je uzor u tvome radu?

Da, neki bi rekli da sam svestran – ja bih rekao raspršen. Završio sam glumu, a od režije i pisanja sam godinama pokušavao pobjeći, ali očito se ne može. Studirao sam glumu, no po karakteristikama sam više redatelj i scenarist. I ne znači da mi se ne glumi, samo s godinama mi je počelo biti sve teže glumiti u projektima u koje ne vjerujem. Postoji neki strah da bi mi uprljali čistoću i ljepotu iskrene ljubavi prema mome poslu.

A tko su mi uzori? Ima ih puno. Jedan od njih je definitivno Takeshi Kitano, koji osim što je glumac, redatelj i scenarist svojih filmova, također je i montažer. On je sjajan. Glumačkih uzora ima puno, no sve glumačke rasprave su besmislene za voditi od trenutka kad se pojavio Daniel Day Lewis. Njegova slika bi trebala jednom tjedno izlaziti na naslovnici novina čisto da se ne zaboravi genijalnost glume tog čovjeka. Režijski uzori: Von Trier, Kusturica, Wong Kar-Wai, Chan Wook Park, Terrence Malick… Uh, puno ih je. Pogotovo ove ekipe s Dalekog Istoka. Oni su toliko ispred nas u razmišljanju o filmu.

10 pjesama koje su označile kraj mog ljubavnog života tvoja je ljubavna rock monokomedija koja se posljednjih mjeseci uspješno izvodi na našim daskama. Što te inspiriralo da je napišeš i o čemu se u njoj radi? Što je gledatelje najviše impresioniralo?

Tek se izvodi par mjeseci i to su bile test izvedbe, a od jeseni će krenuti pravi nastupi. Ovo je sve bilo zagrijavanje jer je monodrama specifična forma u kojoj puno toga ovisi o tome kako se publika i glumac spoje, pa sam htio ʽispucatiʼ nešto izvedbi prije jeseni kako bi se kasnije smanjilo variranje kvalitete izvedbe na manje od 5 % od izvedbe do izvedbe.

Što me inspiriralo? Često sam razmišljao o tome koliko glazba utječe na naše odluke, ponašanje, odnosno koliko nas glazba određuje. Kaže divna rečenica: ʽSvaka umjetnost teži postati glazbomʼ. I ja jako volim glazbu, pa sam nekako htio promatrati odnose s djevojkama koje su mi značile u raznim životnim fazama upravo kroz prizmu glazbe.

A što je gledatelje impresioniralo, to morate njih pitati, ali sigurno nije moja bujna kosa.

Rođen si 1989., na samom kraju 80-ih, a glumio si u seriji Crno-bijeli svijet koja tematizira upravo to desetljeće. Je li ti bilo zahtjevno prešaltati se u desetljeće koje zapravo nisi imao prilike sam proživjeti? Kako si se pripremao za tu ulogu?

Nije bilo nešto posebno prešaltati se u 80-e, jer je to ipak desetljeće koje je nama blisko. Puno bi se teže bilo prebaciti se u, recimo, 16. stoljeće, kada vjerujem da su manire i ophođenje bile skroz drukčije. Ovdje sam imao sreću i nesreću da glumim Davorina Bogovića, čovjeka koga svi znaju kako izgleda. Većinu vremena sam proveo proučavajući njegove intervjue, način kako on govori i kako se ponaša. Malo sam se toga i bojao jer nisam baš dobar u imitacijama, ali sam se dosta potrudio. Posebno mi je pomoglo kad sam skužio par tjedana prije snimanja da mogu igrati rukomet kao Bogović. Jer je on sigurniji od mene i čvršće ide na loptu. Razmišljao sam da to nastavim i po završetku snimanja.

Kad već govorimo o epohama, u koje bi vrijeme htio navratiti? Koje bi likove i iz kojeg vremena htio utjeloviti?

Ima divna rečenica u jednom filmu Woodyja Allena u kojem svi likovi kada maštaju o idealnom vremenu to bude o desetljeću prije njihovog. Mislim da su 80-e bile najbolje doba što se tiče glazbe, a 70-e što se tiče američkog filma – no mene nekako zanima srednji vijek. Ne vjerujem u te gluposti da je to bio ʽmračni srednji vijekʼ, jer o njemu jako malo znamo, a puno je fantastičnih umjetničkih djela iz tog vremena, pa bih volio raditi ulogu iz tog vremena (ali na način da pokazuje nešto neotkriveno oko srednjeg vijeka).

Koji ti je lik dosad bilo najzahtjevnije utjeloviti i zašto?

Uvijek su mi zeznuti likovi na dijalektu. Pogotovo dijalektu koji mi nije poznat.  U filmu ʽMrtve ribeʼ bilo mi je zeznuto raditi hercegovački, iako sam ga ʽimao u uhuʼ jer sam 4 godine živio s Hercegovcima u domu na Savi (Studentski dom ʽStjepan Radićʼ), ali mi je bilo zeznuto kad smo pokušali improvizirati. Jer improvizacija na naglasku je ipak uh uh zeznuta. I uvijek su mi uloge na stranim jezicima zeznute. U filmu Winnetou 3 glumio sam na poljskom, a redatelj (Nijemac) je u jednom trenu rekao da improviziramo na poljskom. Mi smo krenuli na hrvatskom, a on nije skužio razliku.

Koliko ti je važna vjera? Kako izgleda tvoj duhovni život?

Vrlo mi je važna, kako privatno, tako i umjetnički. Od malena sam primjećivao da redatelji koji ne negiraju svoju duhovnost imaju kao neku vrstu superpowera, super moći. Odnosno da su njihovi filmovi prožeti nečim drukčijim što me intrigiralo, a nisam znao objasniti kako. Nedavno mi je jedan stariji glumac ukazao na to da je inspiracija sastavljena od riječi in spiritus – što znači ʽu duhuʼ. Zanimljivo…

Kako komentiraš suvremenu kršćansku kazališnu scenu u Hrvatskoj?

Nisam baš upoznat s njom. No, općenito ne volim lijepiti ikakve etikete osim dobra i loša predstava. Zbog pretjerano puno loših kazališnih iskustava, ne idem prečesto u kazalište, osim ako mi netko ne preporuči neku predstavu (ili ako je domjenak poslije). Ali šteta je što je kazalište u Hrvatskoj previše ideološki obojano i često se može vidjeti da, ako je predstavu režirao desničar, da je mizanscena dosadna i da se glumci boje ustati sa stolice, a ako je režirao ljevičar, začudim se ako netko ne visi gol s plafona i ne urinira po publici. Ono što mene zanima je negdje između.

U svoje slobodno vrijeme pomažeš drugima u glumi. Kakva su tvoja iskustva s njima, ali i njihova u toj umjetnosti?

Super mi je to raditi s njima, jer znam koliko je meni bilo zeznuto tražiti tko će me poslušati za Akademiju. Tako da želim pomoći svima koji idu na prijemni, i davno sam odlučio da ću to raditi besplatno. Ali odnedavno sam uveo da mi pušači plaćaju – zato što je glumčev instrument njegovo tijelo, a oni ga svjesno uništavaju. Cijena je simbolična – cijena jedne kutije cigareta. Potičem ih na prestanak.

Koji su tvoji sljedeći projekti? Gdje te možemo uskoro gledati?

Upravo snimam film Darija Lonjaka Divljaci. To snimam s Alenom Liverićem, jednim od najvećih budala među glumcima, kojeg toliko volim. To je ljudina i pol i uvijek me veseli biti s njim na setu. Prva tri projekta nismo imali zajedničku scenu, a sad nas je krenulo. Jedva čekam!

Na jesen ću dosta igrati svoju monodramu, pa pozivam sve da je dođu pogledati. Ako bude sreće, možda ću i završiti jednu predstavu za koju smo već predugo u probama. A pripremam i neki filmski projekt, no o tom potom. Nešto se počelo govoriti o 4. sezoni Crno-bijelog svijeta… Nadajmo se da će uletjeti i neka reklama, jer ekipi iz mog sela to najviše znači. Kad sam snimio reklamu za jedno pivo, prišao mi je tip i rekao: ʽE sad si uspioʼ.

Gdje se vidiš u budućnosti? Nadaš li se i ti potajno onom zlatnom kipiću ʽs preko bareʼ nakon neke međunarodne suradnje ili imaš pak neke druge aspiracije?

Ne, ne, ne nikako. Oscar je nagrada kojoj sam se nadao davno prije. Danas, kada bih je dobio, uplašio bih se što krivo radim, jer me ne zanima biti priznat od strane ʽudrugeʼ koja promiče ideologiju ispred kvalitete filmova. U kojem svemiru bi inače Moonlight, Shape of Water ili ona smijurija Green Book dobili Oscara za najbolji film? Za glumu se još katkad i dogodi da neki zbilja sjajni glumci dobiju tu nagradu, ali prečesto to ovisi o tome jesu li ujedno u filmu koji je među najboljima te godine. Neću govoriti kako je postalo važnije imati odgovarajuću boju kože, političke poglede…

I ovo, da se svake druge godine daje Oscara nekome tko glumi živu osobu, mi je… Dajte više, ono… Kad pogledate, imate Nolana, Kusturicu, Von Triera, Zhanga Yimoua koji neće nikad dobiti nominaciju… Da ne idem sad u širinu, Oscar nije umjetnička nagrada. A još uvijek se bavim ovim poslom sanjajući trenutke umjetnosti. No, kada ovako negativno govorim o Oscaru, ispadam kao bahati klinac, tako da bih 90 % razloga zašto bih htio imati Oscara bilo da mogu govoriti o opasnostima i štetnostima te nagrade.

Razgovor vodio: K.P.