Katekizam u broju 2477 sadrži pouku o ogovaranju: „Poštivanje dobra glasa osobâ zabranjuje svaki stav i svaku riječ koji im mogu prouzročiti nepravednu štetu. Postaje krivim za ogovaranje onaj tko, bez objektivno valjana razloga, otkriva tuđe manjke i pogreške osobama koje za to ne znaju.“
Težina grijeha ogovaranja ovisi o istim trima faktorima kao i težina drugih grijeha: teška materija, svijest i sloboda počinitelja. O teškoj se stvari radi kada se ogovaranjem nanosi teška šteta osobi – otkriva se nešto što uništava dobar glas osobe općenito ili u tom krugu ljudi ili ga diskvalificira u drugom smislu (npr. osoba dobije otkaz zbog onoga što se saznalo). No ogovaranja se svakako valja kloniti uvijek, a ne samo onda kada naslutimo da bi se moglo raditi o teškom grijehu.
Sveti Franjo Saleški posebno dubokim uvidom piše o ovom grijehu (u) Filotei: “Onaj koji nepravedno odnese dobro ime svoga bližnjega je kriv za grijeh, i obavezan je dati odštetu, u skladu s prirodom njegova zlog govorenja; budući da ni jedan čovjek ne može ući u nebo opterećen ukradenim dobrima, a od svih svjetovnih vlasništava najdragocjenije je dobro ime.
Ogovaranje/klevetanje je određena vrsta ubojstva: jer svi mi imamo tri života – duhovni život, koji ovisi o Milosti Božjoj; tjelesni život, ovisan o duši; i civilni život, koji se sastoji od dobrog glasa. Grijeh nas lišava prvog, smrt drugog, a ogovaranje/klevetanje trećeg. Ali ogovarač/klevetnik počinjava tri pojedinačna ubojstva sa svojim besposlenim jezikom: on uništava svoju vlastitu dušu i dušu onoga koji sluša, kao što uzrokuje i civilnu smrt predmetu svojeg ogovaranja/klevetanja; jer, kako sv. Bernard kaže, Vrag ima vlast i nad onim koji ogovara/kleveće i nad onima koji ga slušaju, nad jezikom jednog, a uhom drugog. I David kaže o ogovaračima/klevetnicima: ‘Poput zmije su naoštrili jezike svoje, pod usnama im je otrov ljutičin’ (Psalam 140, 3).
Izvor: ofm.hr
Foto: Unsplash
