Judina izdaja nije bila ludost jednog trenutka, nego ishod mnogih malih nevjernosti.
U Evanđelju po Ivanu nalazimo značajan događaj: Judina kritika tobožnjeg rasipanja kad je Marija iz Betanije nekoliko dana prije Pashe pomazala Isusa skupocjenom pomašću. Juda se usuđuje kritizirati taj čin, pozivajući se na navodno milosrđe prema siromasima. Ali “to ne reče zato što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac; kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo” (Iv 12,6).
Ipak, ni ta uvreda ni bilo koja ljudska slabost nisu dovoljno snažne da nadvladaju ljubav Boga koji svakog čovjeka neprestano zove i koji uvijek čeka naš povratak. Sveti Josemaría u Božjem načinu postojanja, tako punom milosrđa, vidi našu pravu zaštitu: “Svi imamo nedostatke. No ti nas nedostaci ne smiju navesti da okrenemo leđa Božjem pozivu, nego da se u nj utječemo, da se zaogrnemo tim Božjim dobrotama, kao što su se nekadašnji ratnici pokrivali oklopom.”
Sveti Augustin preporuča poniznu molitvu pred Bogom kao najbolji način suočavanja s vlastitom slabošću. Osvrćući se posebno na Judu Iškariotskoga, kaže: “Nakon što ga je izdao, i kad se pokajao, da je molio po Kristu, tražio bi oproštenje; da je tražio oproštenje, imao bi nadu; da je imao nadu, nadao bi se milosrđu.” Naš Gospodin nije želio da se Juda izgubi, kao što ne želi da se itko izgubi. Čak i prilikom svoga uhićenja, pokušava ga dozvati k sebi, nazivajući ga “prijatelju” i primajući njegov poljubac. Možda je čak i na Križu Krist očekivao povratak svojega apostola i spremnost da mu oprosti, kao što je oprostio pokajanom razbojniku.
Tumačeći taj evanđeoski ulomak, sveti Josemaría kaže: “Pogledajte koliko je velika krepost nade! Juda je prepoznao Kristovu svetost i pokajao se za zločin koji je počinio. Toliko da je uzeo novac koji je dobio kao cijenu za izdaju i bacio ga pred one koji su mu ga dali kao nagradu za nevjeru. Ali nije imao nadu, krepost potrebnu da se vrati Bogu. Da ju je imao, još je uvijek mogao biti veliki apostol. U svakom slučaju, ne znamo što se dogodilo u srcu toga čovjeka, je li odgovorio na Božju milost u posljednjem trenutku. Samo Bog zna što se zbilo u njegovoj nutrini. Zato nikada ne gubite nadu, nikada ne očajavajte, pa i ako ste učinili najveću moguću ludost. Dovoljno je da se ispovjedite, pokajete i dopustite da vas vodi Božja ruka te će sve biti vraćeno u red.”
Izvor: opusdei.org
