Priča se nešto o ratu, ali ne o mome usamljenom bratu.
Govore o tvornici metka, ne, zasigurno nije zbog imetka.
Svrstavamo se na neke strane, a ne gradimo brane. Na duhovne smjeram kao Pavao na Crkvu kada govori o braku.
Zazivaju rat, no u duhovni nitko neće. Kao da nisu čitali Stari zavjet. Proroci su naime passé.
Treba li nam oružja? Moliti za milost velikaša svijeta i pasti na koljena pred oholim, ah, neću sad.
Moj jedini sudac je Bog. Sudit će me onaj koji me najviše voli. Zamislite, moja vječna sudbina je u rukama Najvećeg. Ljubav svih ljubavi. Ne bojim se rata. Bojim se da iznevjerim tu Ljubav. Strah me da ima puno ljudi koji ne razmišljaju o tome.
Moj rat je borba za ljude da se otvore Bogu. Da Ga upoznaju. I zavole. Da nikad ne prestanu. I da uče druge, da pričaju o Njemu. Kada bi desetina katolika bila sveta, svijet bi se u trenu promijenio.
Kada bi katolici vjerovali Bogu i živjeli vjeru, nikada ne bi bilo rata. Osim duhovnog. Tako bi dočekali Isusa. Bez straha, s osmjehom na licu i raširenim rukama. Zašto već danas ne bi živjeli tako?
Izvor: FB Krešimir Josip
Foto: Unsplash
