Razgovarali smo s Matejom Čuljkom, psihologom i psihoterapeutom, o temama koje se tiču duhovnog i psihološkog zdravlja. U razgovoru smo se dotaknuli važnosti vjere u suočavanju sa životnim izazovima. Matej je podijelio svoja stručna, ali i osobna promišljanja o ulozi Crkve u mentalnom zdravlju vjernika. Istaknuo je potrebu za većim razumijevanjem psiholoških poteškoća unutar katoličkih zajednica. Ovaj razgovor donosi vrijedan pogled na povezanost vjere, psihologije i svakodnevnog života.
Kako se psihologija i kršćanska duhovnost mogu međusobno nadopunjavati u brizi za čovjekovu dušu i emocionalno zdravlje?
Ne tako davno, pojam za mentalno zdravlje je zapravo bio duševno zdravlje, što direktno govori o povezanosti općeg ljudskog zdravlja i zdravlja duše. Viktor Frankl kaže da je čovjek duhovno biće koje ima tri dimenzije – fizičku, psihičku i duhovnu. Psihologija i kršćanska duhovnost se zapravo isprepliću kroz sve ove tri dimenzije, jer su i one same međusobno i međuovisno povezane. Frankl tvrdi da je duhovna dimenzija kod čovjeka jedina koja ne obolijeva, odnosno da unatoč teškim životnim situacijama, patnjama, bolestima kada fizička i psihička dimenzija mogu biti jako narušene, duhovna dimenzija može preuzeti na sebe „obnovu“ čovjeka, odnosno, uvijek iz duhovne dimenzije možemo krenuti naprijed. Praktično rečeno, možemo usporediti osobe koje boluju od neke bolesti koja je teško izlječiva, gdje im pate i fizička (zbog narušenog zdravlja) i psihička dimenzija (zbog svega što im se događa, ljudi mogu postati depresivni, anksiozni, izgubljeni…), no duhovna dimenzija (osobna odgovornost, mogućnost odabira, vjera da nismo sami, da se netko iznad nas brine o nama) može pomoći ljudima da se lakše nose s onim što ih je snašlo.
Mnogi se vjernici pitaju je li traženje psihološke pomoći znak slabe vjere. Kako Vi na to gledate?
U jednom od kolegija tijekom izobrazbe za psihoterapeuta, profesor nas je pitao da mu kažemo koji bi bio idealni prototip psihoterapijskog razgovora. Nakon kraćeg promišljanja, svaki od nas polaznika je dao neku usporedbu, koja se nije pokazala skroz točnom. Točan odgovor je bio ispovijed – kao idealni prototip psihoterapijskog razgovora. To ne znači da terapijski razgovor i ispovijed isključuju jedno drugo, čak naprotiv, mogu se jako dobro nadopunjavati. Traženje psihološke pomoći ne može nikako predstavljati znak slabe vjere, isto kao što ni odlazak doktoru ne znači da se ljudi ne pouzdaju u Boga da će im pomoći. Ponekad jedan, dva, pet psiholoških razgovora mogu osobi pomoći da sebe sagleda u jednom drugom svjetlu, da prestane kriviti svoje roditelje, sudbinu, lošu sreću i sve ostalo za to kakav život sada vodi. Vjerski gledano, kada osoba spozna da se u najvećim promašajima našeg života nalazi Isus Krist koji nas je i tada „držao za ruku“, može prihvatiti sebe i svoju povijest kao najbolji moguću i prestati okrivljavati sebe i druge za život kakav je do sada vodila.
Kako vjernik može prepoznati da mu je, uz molitvu i sakramente, potrebna i stručna psihološka ili psihoterapijska pomoć?
Kada vidi da sve ono što ga muči ne prolazi nakon određenog vremena. Kako sam ranije rekao, duhovnost i psihologija imaju sinergijski učinak, ne poništavaju jedna drugu. Zato u duhovnim i karizmatskim zajednicama imate i određeni broj ljudi koji imaju psihičke smetnje. Oni su uslijed svoje bolesti prepoznali da im farmakoterapijski tretman pomaže s fizičkim i psihološkim problemima, no ostaje im i taj duhovni dio koji im pomaže da se osnaže kao cjelovita osoba.
Koji su najčešći psihološki izazovi s kojima se danas suočavaju kršćanske obitelji?
Jedan od problema je kako odgajati djecu u svijetu koji ide sve dalje i dalje od kršćanskih vrednota. Često ćete čuti od osoba koje nisu religiozne da ne žele „donijeti“ djecu na ovakav svijet, svijet kojeg smo svi mi sukreatori svojim životima i izborima koje vršimo. Djecu nikad, pa ni danas nije bilo lako odgojiti i usaditi im vrednote. Uzmimo za primjer vjeronauk u školi. On nije loš za formiranje katoličke svijesti kod djece. Vjeronauk u župi je puno bolji, konkretniji. Vjeronauk u obitelji je najbolji, životno-praktičan i djeca mogu unutar obitelji vidjeti i vjeru u čuda ako su takvi roditelji. To je ono što je bitno. Kad je svijet nesiguran u što vjeruje, uvijek se trebamo vratiti na početne postavke. Vjera, obitelj i domovina.
Kako se životni standard podizao tijekom zadnjeg stoljeća, tako su i naša očekivanja porasla u smislu onoga što moramo imati i posjedovati. Prije su ljudi živjeli puno nesigurnije, odnosno nisu znali kakva će biti godina i lakše se tijekom vremena nosili s činjenicom da je život u svojoj suštini neizvjestan. Tu im je također pomagalo i pouzdanje u Boga, ali ne zaboravimo da je u Boga puno lakše vjerovati kad situacija nije pod našom kontrolom.
Kako se nositi s osjećajem krivnje kod vjernika – razlikovati zdravu savjest od pretjerane skrupuloznosti?
Ja bih tu naglasio također i oholost koja može biti zapakirana upravo u pretjeranu skrupuloznost, koja leži u činjenici da se neki grijesi mogu dogoditi drugima, ali ne i nama. Ili kad ljudi kažu da su nešto ispovjedili i vjeruju da im je Bog oprostio, ali oni sami sebi ne mogu. Pa ako nam je Bog oprostio grijehe i ako je Isus došao na zemlju zbog bolesnih, treba li vjernik odbacivati svoju grešnost? Bog nas ljudi upravo ovakve kakvi jesmo, sa svim našim manama, našom prošlosti, našim grijesima. On nas voli upravo ovakve.
U društvu koje sve više promovira individualizam, kako sačuvati autentične međuljudske odnose i zajedništvo u obitelji i Crkvi?
Jedan od načina je i formiranje zajednica na razini župe, jer sam vjerovanja da danas više nije dovoljno ići nedjeljom na misu i imati svoj privatni odnos s Bogom, barem za većinu ljudi. Formiranjem kršćanskih zajednica po uzoru na svetu Nazaretsku obitelj, koje žive u jednostavnosti, poniznosti i zahvaljivanju, osnažujemo i pojedince i obitelj, pa u konačnici i Crkvu. Dovoljno je okrenuti se prema Sloveniji, koja nam je susjedna država i vidjeti da su Crkve skoro pa prazne, ukoliko se ljudi ne okupljaju unutar Crkve u razne duhovne i karizmatske zajednice. Europa se udaljila od svojih katoličkih korijena i vjerujem da spas leži u tome da se župe otvore raznim zajednicama koje će formirati ljude da pokazuju znakove odrasle vjere.
Što biste poručili svećenicima i pastoralnim djelatnicima – kako mogu prepoznati i podržati vjernike koji prolaze kroz psihičke poteškoće?
Prvenstveno bih savjetovao svećenicima i pastoralnim djelatnicima da vide koje župe u njihovim gradovima su „žive“ i zašto? Što je to što ljude privlači u te župe? Je li to svećenik koji živi svoj poziv pastira i apostola, jesu li to karizmatske i ostale duhovnosti unutar župe koje privlače ljude.
Isus je rekao da ćemo po plodovima prepoznati što je dobro, a što ne. Ako neke zajednice imaju plodove u vidu ljudi koji pokazuju znakove odrasle vjere, imaju svećeničkih i redovničkih poziva, ako mladi nisu u strahu ući u brak i otvoriti se životu, onda bih rekao da takve zajednice sigurno daju plodove i mogu biti primjer ostalim župama da krenu s takvim „programima“.
Vezano za vjernike sa psihičkim poteškoćama, vjerujem da u svakoj župi žive ljudi koji su ili psiholozi, psihijatri i slična pomagačka zanimanja i župnik bi se trebao povezati s takvim ljudima koji su ispravnih katoličkih svjetonazora da s njima vidi na koji način i kako pomoći tim ljudima.
Razgovor vodio: Matija Đudarić
