»Promijenite “katolički” u “univerzalni”. Sve su religije iste: “Morate se uvući u glavu ljudi, a posebno u glavu crkvenih ljudi, da biste pod svaku cijenu tražili univerzalnu religiju u koju bi se mogle spojiti sve crkve.”
Iskoristite pojam “dobrote” kako biste katolicima ulijevali grižnju savjesti, zbog navodne nebrige za protestante i druge religije. Neka isprike počnu!
U konačnici, izokrenite u potpunosti nadnaravnu ljubav u naravnu i nagovorite svećenike da govore o socijalnoj pravdi.
Povratak na protestantsku “jednostavnost”. Dnevni red: „Pokazati kako protestanti, Židovi i muslimani ne vole luksuz i umjetnost koji se nalaze u katoličkim i pravoslavnim crkvama. Sugerirajte da se ova beskorisna predstava mora suzbiti radi veće dobrobiti. Pobudite ikonoklastičku revnost. Podmladak mora ukloniti sve “idole”: kipove, slike, relikvijare, svečane misnice, orgulje, zavjetne svijeće, vitraje, katedrale, itd., itd.
Kao posljedice novog pokreta, mora uslijediti čitav spektar daljnjih promjena: Riješite se reverendi i bilo kakvog vanjskog ruha koji ukazuje na vjersku predanost; suzbite latinski jezik, klečanje na liturgijama, krunice i dr. marijanske pobožnosti, gregorijansko pjevanje i tradicionalnu svetu glazbu; i posebno, umanjite svako posebno poštovanje prema Gospodinovoj stvarnoj prisutnosti.
Zamijenite svetu misnu žrtvu s “Gospodnjom večerom”. Sve što podsjeća na žrtve mora se umanjiti. Cijela ceremonija trebala bi predstavljati samo zajednički obrok, kao kod većine protestanata. Oltari moraju nestati, a goli stolovi, na koje su svi pozvani, trebali bi zauzeti njihovo mjesto.
Ono što mora imati prioritet nad svim ostalim jest da će svaki slijediti vlastitu savjest. „Ova metoda, koju su izmislili protestanti, a sastoji se u pokoravanju savjesti, od velike je izvrsnosti. Ne dopušta izdavanje naredbi zbog kojih će neki biti nezadovoljni, a dopušta zamjenu tih naredbi raznim prijedlozima koji omogućavaju slobodu i lagodnost. Sve što je dopušteno protestantima, čak i ako je to samo u jednoj sekti, mora biti odobreno među katolicima, to jest ponovni brak razvedenih, poligamija, kontracepcija i eutanazija.”
Savjest postaje jedini arbitar: „Što se tiče sakramenta ispovijedi, on bi mogao biti zamijenjen ceremonijom zajednice, koja će biti samo ispit savjesti pod vodstvom dobro obučenog svećenika, a na sve bi to slijedilo opće odrješenje, kao u nekim protestantskim crkvama. Motiv za skrušenost bit će samo nedostatak pravednosti prema drugim ljudima. ”
Morat će se preimenovati sakrament posljednje pomasti, kako bi se ne bi nekoga u njegovoj bolesti dodatno uzrujavalo. Svakako se treba pobrinuti da pojam vječnog života, suda, neba, čistilišta ili pakla zamijeni jedino želja da se ozdravi.”
Na kraju, sav naglasak treba staviti na Božju dobrotu: „Mnogi su skloni vjerovati da Božja dobrota nadmašuje baš svaku uvredu. Sve što moramo učiniti je inzistirati na ovoj dobroti. Bog kojeg se nitko ne boji brzo postaje Bog o kojem nitko ne misli.”«
Ovaj kratak ulomak preuzet je iz autobiografske knjige obraćenice na katoličanstvo, časne sestre Marie Carré, pod nazivom “Memoari jednog antiapostola”. Čitava se knjiga može naći u nakladi nakladne kuće Verbum.
Preuzeto i prilagođeno sa stranice thecatholicthing.org.
Preveo: F.Đ.
