Dan je na izmaku. Sve se smirilo oko tebe, djeca su u svojim krevetima, bezbrižno ušuškani u svoje postelje. Utonuli u lagani san koji će omogućiti da i sutra budu ono što jesu – zaigrani, svoji, kreativni, raspjevani i veseli.
Ti već od kasne večeri razmišljaš kad će to “vrijeme za mene”, kad će taj mir, da i ja sve napravim i da konačno legnem. Prebijen od svega toga dana, sanjaš krevet.
Kada se sve to posloži i konačno stigneš do svoje postelje, sa sobom nosiš svoj mobitel. U spavaću sobu gdje bi tamo na vratima trebalo sve stati. Sve ostati. Osim tvoga srca, duše i tijela.
Realno, nosiš ga sa sobom i u WC, iz kuhinje do dnevnog boravka, s tobom je uvijek i svugdje, po cijeli dan. I onda navečer kada bi trebao ostati negdje u ostatku kuće, ti ga nosiš – u spavaću sobu.
Kad legneš – da još samo nešto vidim. Kao da već nisi preko dana milijun puta prevrtio sve novosti, sve vijesti, sve predložene videe, sve glupe “hacks and tips”.
Ali ne, još ću samo “5 minuta” prije spavanja. I onda to redovito ne bude “samo 5 minuta”, jer baš kad si htio ugasiti telefon i staviti ga pored glave, izbacilo ti je još nešto zanimljivo – neko građenje, pranje, neki satisfied video koji ti je ukrao vrijeme, pažnju. Dobiješ još nešto više s čim će ti mozak zaspati. Još “jednu informaciju više”. Jer – zašto ne?
Mobitel ti ne treba u spavaćoj sobi. I nije mu mjesto pored tvoje glave dok spavaš. Bez obzira na to što želiš da ti bude što bliže kad ujutro zazvoni alarm. Ili što imaš neki svoj drugi razlog.
Ostavi ga daleko od svoje postelje.
Postelja bi trebala biti mjesto u kojoj se u miru susrećeš sa sobom. Sa suprugom. I s Bogom. Svaku večer. Bez ičega drugoga što ti ometa pažnju i krade vrijeme. Ostavi ga daleko od sebe. Zbog sebe.
Ništa nećeš propustiti. Ništa ti neće promaknuti. Jer ćeš ga sutra ujutro opet prvog dohvatiti. I ponijeti u WC. U kuhinju. Na posao. Jer si tako naviknuo.
Ovo je FB objava vjeroučitelja Josipa Matezovića koju smo, s njegovim dopuštenjem, prenijeli u cijelosti.
Foto: Unsplash
