Na adresu našeg uredništva pristiglo nam je svjedočanstvo samohrane majke sedmero djece koja svjedoči o pomoći koju je primila od molitelja sa zagrebačkog Trga onda kad joj je to bilo najpotrebnije. Njezino svjedočanstvo donosimo u cijelosti.
Zovem se Đurđica i osjetila sam potrebu ispričati svoju priču.
Prije dvije godine moj se život potpuno slomio. Ostala sam sama sa svojih sedmero djece, bez ikakve stvarne podrške. Obraćala sam se raznim institucijama, ali pomoć koju sam trebala nikako nije dolazila. Naime, kuća u kojoj živimo nije imala priključak na gradski vodovod, a bunar nam se zaprljao do te mjere da više nismo imali pitke vode. Svaki dan je bio borba – improvizirali smo, nosili vodu iz daljine, trudili se u toj teškoj situaciji ostati pozitivni.
A onda je ljeto došlo svome kraju i dani su postajali sve hladniji. Nas osmero grijali smo se na jednu staru, trošnu peć na drva, koja se gotovo raspadala i zbog koje nam je prijetio požar. Znala sam da tako nećemo izdržati, da će se djeca razboljeti, ali nisam imala drugog izbora.
Upravo tada, kad sam mislila da više nema nade, čuli su za mene muškarci koji mole na glavnom zagrebačkom Trgu. Nisam ih poznavala i nisam znala što očekivati. A onda su jednostavno – došli. Bez velikih riječi, bez reklame, bez uvjeta.
Skupljali su novac među sobom, kako su mi rekli, kao što čine svakog mjeseca za one koji su u potrebi i tako prikupili za nas osmero. Očistili su nam bunar, platili priključak na gradski vodovod, doveli majstora koji nam je posložio centralno grijanje. Po prvi put nakon dugo vremena imali smo i toplu vodu i toplu kuću. Djeca su te zime mogla mirno spavati, a ja sam po tom pitanju mogla odahnuti.
Za njih to možda nije bilo mnogo, no za nas je značilo sve.
Zato danas s nevjericom gledam kako se o tim muškarcima govori. Ne razumijem napade, ne razumijem neprijateljstvo. Moje iskustvo govori suprotno: oni su nam pružili ruku kad nitko drugi nije. I znam da dobro koje sam od njih doživjela ne može biti zlo.
Možda je vrijeme da svi, a osobito mi žene – mi koje često znamo koliko je teško nositi teret života – prepoznamo i podržimo one koji čine dobro. Jer oni uistinu čine dobro, a to dobro zaslužuje biti viđeno i upravo o tome dobru treba govoriti, kako kaže Evanđelje, i s krovova.
Đurđica
