Kako smo samo vješti kada treba idealizirati i uspoređivati se s drugima. Oh, kako li je samo lako donijeti zaključak da smo ‘fulali’, na tragu one dobro nam znane izreke Trava je uvijek zelenija kod susjeda.
Nerijetko, s prvom krizom, bilo da si u braku, bilo da si svećenik, najlakše je donijeti zaključak da si odabrao pogrešan put posvećenja, tj. da si trebao odabrati nešto drugo. Ili možda pogrešnu osobu. Sve je krivo, drugim riječima, samo si ti “pravi”. No je li to zaista tako? Jesi li zaista odabrao krivo?
Reče nedavno jedan svećenik svom subratu: Znaš, čini mi se da nemam svećeničko zvanje. Odlično, odgovori mu prijatelj i kaže: Padni na koljena i sada “izmoli zvanje”. Doista, najlakše nam je ne preuzimati odgovornost; ne uzimati križ svakog dana. Najlakše se zadržati na dobro znanoj stanici zvanoj “promašeni poziv”. No teže je, a za neke i nemoguće, shvatiti da nisu odabrali pogrešan “poziv”, već da u staležu u kojem se nalaze trebaju zasukati rukave i napraviti nešto od sebe i sa sobom.
Što god odabrali, imat ćemo problema s vlastitom sebičnošću i vlastitim egom. Vidi, tu je naš, tvoj i moj problem. Ne i u krivom “odabiranju”. Nećeš se spasiti samim odabiranjem braka ili svećeništva, jer oba staleža svode se na to da za vrijeme ovozemnog hodočašća sa svoje duše skidaš gubave kraste, kako bi u potpunosti bio Isusov – bilo kroz brak, bilo kroz svećeništvo. Samim ređenjem ili ženidbom stigli smo tek na podnožje gore, ne i na njezin vrh.
Promjena podneblja ne donosi mnogo koristi, uči nas sv. Ignacije, ukoliko ne promijenimo narav. Zapravo – gdje god da jesi, donosiš sebe. Od sebe ne možeš pobjeći, bilo u jednom staležu, bilo u drugom. Isto tako, ne možeš pobjeći niti od svoje grijehom ranjene naravi, a shodno tome i sebičnosti te tome što bi ti htio i što se tebi još nije ostvarilo (a trebalo je).
Zaručen si ili oženjen i na pamet ti dolaze misli o svećeništvu? Ili možda o nekoj drugoj ženi? Znaš li koja je razlika u tim dvjema privlačnostima? Apsolutno nikakva. Svaka ideja ti izgleda pobožnije od ovoga u čemu se trenutno nalaziš i što trenutno živiš, a u biti, srž idealizacije drugih staleža i drugih osoba krije se u želji za bijegom i blago rečeno – ne preuzimanju odgovornosti. Odupri se toj napasti, ne popuštaj joj i budi bliz svojoj ženi i svojoj djeci. Ili – svojoj župi.
Hipotetski, sve i da zaživiš život vlastit staležu u kojem se ne nalaziš, misliš li da opet tamo ne bi našao sebe? Stvarno misliš da bi ti tamo bilo toliko dobro? Da i od tamo ne bi htio pobjeći? Da i tamo ne bi maštario? Često, zbog nečeg lakšeg, ostavili bismo ovo bolje i zapravo – jedino za nas dobro.
Bog nije lovac na one koji su promašili. Baš naprotiv. Sv. Ignacije nas uči da sve i da tako je, i dalje možemo postati sveti – posvećujući se baš ovdje gdje jesmo. Ljubi i čini što hoćeš, rekao bi sv. Augustin. A ljubiti pak, s druge strane, podrazumijeva i žrtvu, tj. ono nešto što nam nije drago i ugodno. Ono nešto čega bismo se radije odrekli. Pa ipak, nema križa bez ljubavi, niti ima ljubavi bez križa, učio nas je Ivan Pavao II.
Imaj na umu i ovo: nije stvar poziva i toga što si odabrao, već toga kako živiš to što si odabrao. Koliko se daješ i predaješ baš ovdje gdje jesi; koliko uspijevaš umirati sebi i svom “lažnom ja”; koliko znaš ostati po strani da bi zasjao nitko drugi doli Krist.
Foto: Unsplash
