Kad je 740 djece umiralo na moru, a sve države svijeta govorile „ne“, jedan čovjek — koji je imao sve razloge da šuti — rekao je „da“.
Bila je to 1942. godina. Brod je plutao Arapskim morem poput plutajuće grobnice. Na njemu se nalazilo 740 poljske djece. Siročadi. Preživjelih iz sovjetskih radnih logora, gdje su im roditelji umrli od gladi i hladnoće. Pobjegli su preko Irana, samo da bi otkrili nešto gore od ropstva: nitko ih nije htio.
Britansko Carstvo — najmoćnija sila tog vremena — odbilo ih je primiti u bilo koju luku indijske obale. „To nije naš problem. Plovite dalje.“ Djeci je ponestajalo hrane. Lijekova. Vremena.
Tada je vijest stigla do malene palače u Gudžaratu. Maharadža Jam Saheb Digvijaysinhji bio je sitan vladar u mjerilima carstva. Britanci su kontrolirali njegove luke, gospodarstvo i vojsku. Imao je sve razloge da bude poslušan i da šuti. Ali kad je čuo za 740 djece koja plutaju morem, dok diplomati raspravljaju o formularima — nešto je u njemu puklo.
— „Koliko djece?“
— „740, Vaša Visosti. Ali Britanci su im odbili ulazak u Indiju.“
Maharadža je stisnuo čeljust.
— „Britanci kontroliraju moje luke. Ali ne kontroliraju moju savjest. Ta će djeca sići na kopno u Nawanagaru. Pripremite im doček.“
— „Vaša Visosti, ako se suprotstavite Britancima—“
— „Suprotstavit ću se.“
Poslao je poruku na brod:
„Dobrodošli ste.“
Kad su britanske vlasti protestirale, ovaj sitni čovjek iz malene kneževine rekao im je ravno u lice:
„Ako moćni odbijaju spašavati djecu, onda ću ja — slab — učiniti ono što vi ne možete.“
U kolovozu 1942. godine brod je uplovio u luku Nawanagar. Djeca su silazila na kopno poput sjena — izgladnjela, bolesna, praznih pogleda. Više nisu očekivala ništa. Nisu vjerovala u nadu. Maharadža ih je čekao na obali. Odjeven skromno u bijelo, kleknuo je pred njih i preko prevoditelja rekao:
— „Vi više niste siročad. Vi ste moja djeca. Ja sam vaš Bapu — vaš otac.“
Ono što je potom učinio — promijenilo je sve. Nije izgradio izbjeglički logor. Izgradio je dom. U Balachadiju je stvorio nešto izvanredno — malu Poljsku u Indiji: poljske učitelje, poljsku kuhinju, poljske pjesme u indijskim vrtovima, božićna drvca pod tropskim nebom.
— „Vaša je patnja pokušala izbrisati vas“, rekao im je. „Ali vaš jezik, kultura i tradicija su sveti. Sačuvajte ih ovdje.“
Djeca kojima su govorili da ne pripadaju nigdje, napokon su pronašla dom.
Tomek se ponovno počeo smijati. Ania je počela govoriti. Maria je gledala kako njezin brat juri paunove u vrtovima palače i prisjećala se što znači mir.
Maharadža je često dolazio. Učio je njihova imena. Slavio rođendane. Grlio ih kad bi plakali za roditeljima koji se nikad neće vratiti. Pozivao liječnike. Plaćao iz vlastitog džepa da im pruži ono što su im carstva uskratila: dostojanstvo, djetinjstvo, budućnost.
Četiri godine, dok je svijet gorio, 740 djece živjelo je kao jedna obitelj u srcu indijskog kneza. Učili su. Oporavljali se. Počeli sanjati. Vraćali sebi sebe. Nakon rata rasuli su se po svijetu. Postali liječnici, učitelji, inženjeri, diplomati, umjetnici, roditelji. I nikada nisu zaboravili.
U Varšavi je nastao Trg Dobrog Maharadže. Škole nose njegovo ime. Ali najvažniji spomenik nije od kamena. To su sama djeca. Danas, u dobi 80 – 90 godina, još se susreću i pričaju unucima priču o indijskom vladaru koji je znao vidjeti iznad politike jednostavnu istinu: 740 djece trebalo je oca. I on je to postao.
Godine 1942., kad su svi veliki narodi rekli „to nije naša odgovornost“, jedan je čovjek rekao: „Ovo su sada moja djeca.“ I spasio je 740 života. Ne carstva. Ne vojske. Nego otvoreno srce koje je odbilo pretvoriti suosjećanje u političku kalkulaciju.
Ovo nije samo priča. Ovo je podsjetnik: kad moćni zatvaraju vrata, ponekad je jedno otvoreno srce dovoljno da promijeni svijet.
(Nepoznat autor)
