Ruth Pakaluk, rođena 1957. u prezbiterijanskoj obitelji, prošla je put od osobe koja se smatrala ateistkinjom i briljantne studentice na Harvardu koja je zagovarala pobačaj, do iskrene tražiteljice istine zajedno s Michaelom, partnerom s kojim je raspravljala o svojim egzistencijalnim sumnjama.
Njezino obraćenje započelo je kada je ponovno stekla sigurnost da Bog postoji i shvatila da spoznaja Boga treba biti središte njezina života, što ju je dovelo do prihvaćanja katoličke vjere: 1980. Michael, koji je rođen u katoličkoj obitelji, vratio se Crkvi, a Ruth je primljena i potvrđena na Badnjak. S vremenom su oboje pronašli vodstvo za svoj duhovni život u Opusu Dei. Kao udana žena i majka sedmero djece, Ruth je postala utjecajna zagovornica života u Massachusettsu, a njezino svjedočanstvo bilo je povezano s iskustvom majčinstva i jednostavnim, velikodušnim životom u zajednici: „Bila je poput ‘majke susjedstva’“, prisjeća se njezin suprug.
Danas se ime Ruth V. K. Pakaluk ponovno snažno čuje u Crkvi. Ove jeseni Vatikan je dodijelio nihil obstat za otvaranje njezina postupka beatifikacije i kanonizacije, priznajući je kao Službenicu Božju, prvi korak u procesu koji bi jednoga dana mogao završiti njezinim proglašenjem svetom.
U razgovoru s njezinim suprugom Michaelom Pakalukom i bliskom prijateljicom Mary Beth Burke možemo naslutiti kako je Ruth živjela uzoran život. Michael posebno ističe svetost svoje supruge u „njezinoj vrlo živoj i stvarnoj ljubavi prema nebu; njezinoj želji da gleda lice Božje; njezinoj gorljivoj želji da sudjeluje u otkupljenju s Kristom; njezinoj pobožnosti prema učiteljima i odanosti prijateljima; te njezinoj ustrajnosti u molitvi“.
Njezino obraćenje
Od mladosti je Ruth uvijek tražila istinu. Mary Beth se sjeća da ju je upravo taj stav činio neodoljivom: „Bila je nevjerojatno inteligentna, ali nikada ohola.“ Uživala je razgovarati o svemu – vjeri, obiteljskom životu, zalaganju za zaštitu života – s entuzijazmom koji je bio zarazan. Michael potvrđuje da je upravo ta unutarnja pokretačka snaga preobrazila i njegov duhovni život: kada bi Ruth shvatila neku istinu, nije je ispuštala; odmah bi djelovala. „Ne poznajem nikoga tko je tako brzo djelovao prema istini čim bi je razumio“, kaže Michael.
Ipak, njezino obraćenje nije bilo lako. Michael objašnjava da je započelo spoznajom vlastite sebičnosti i grijeha, uz snažno uvjerenje da je jedino Božja milost može osloboditi. Tada je počela ustrajno moliti. Mary Beth se prisjeća da ju je upravo taj molitveni život uvijek nosio, čak i kad je bolest već bila prisutna: krunica joj je bila u ruci u šetnjama, na putovanjima pa čak i u posjetima prijateljima. I sama priznaje da je zahvaljujući Ruth naučila voljeti tu molitvu.
„Majka susjedstva“
Majčinstvo je bilo veliko područje na kojem je Ruth živjela svoj poziv. Michael je opisuje kao majku koja je neizmjerno voljela svako dijete i znala cijeniti ono što svako od njih čini jedinstvenim. Iako je njezin život mogao biti pravi vrtlog – sedmero djece, župna kateheza, susreti i predavanja o zaštiti života diljem Nove Engleske – nalazila je red započinjući svaki dan molitvom. A ako bi se nakon toga sve raspalo, imala je nepokolebljivo uvjerenje: ako je bila na misi, imala je „najbolji mogući dan“.
Mary Beth je izbliza vidjela tu kombinaciju radosti i učinkovitosti. Ljeti je Ruth organizirala izlete na jezero kao da je to najjednostavnija stvar: pripremala bi sendviče, ledeni čaj u velikom vrču i ukrcala svu djecu u automobil, uključujući i onu čiji roditelji nisu mogli poći. Mary Beth priznaje da se majke ponekad osjećaju preopterećeno, nesposobno organizirati i jednostavan izlazak, ali Ruth je sve činila laganim. Dok su se djeca igrala, molile su krunicu i dijelile prijateljstvo. Za Mary Beth ti su dani bili škola vjere prerušena u piknik.
Ruth protiv pobačaja
Ta ljubav prema obiteljskom životu poticala je i Ruthinu strast u obrani nerođenih. Michael se prisjeća da je isprva pokušavala utjecati na politiku, podupirući one koji bi mogli promicati imenovanje sudaca Vrhovnog suda spremnih preispitati presudu Roe protiv Wadea. Kada se taj pristup pokazao neuspješnim (iako je naposljetku uspio), usmjerila se na obrazovanje mladih: „U posljednjim godinama života vjerojatno je govorila u gotovo svakoj župi svoje biskupije i u većini srednjoškolskih razreda, kao i sudjelovala u brojnim sveučilišnim raspravama. Vjerovala je da su rasprave ključne, jer se malo tko odlučuje prije nego što čuje obje strane“, kaže Michael. Mary Beth je pamti kao „radosnu ratnicu“: čvrstu, ali nikada negativnu ili pokroviteljsku, uvjerenu da će istina prevladati.
Ruthini argumenti bili su jednostavni i duboki. Objašnjavala je da ako se poriče najosnovnije ljudsko pravo – pravo na život – tada se poriču i sva druga. Također je tvrdila, kako Michael prenosi, „da žensko tijelo, od trenutka začeća, štiti nerođeno biće. Sve se mijenja kako bi služilo tom biću. Stanje njezina tijela otkriva nešto o stanju njezine duše. Stoga pobačaj duboko proturječi njezinim stvarnim interesima kao žene. On joj šteti umjesto da joj pomaže.“ Mary Beth je mnogo puta slušala njezina predavanja i priznaje da je zahvaljujući njima naučila jasnije izražavati crkveni nauk o zaštiti života i obitelji svojoj djeci i prijateljima.
Patnja i svetost
Bol je također dotaknula Ruthin život. Izgubila je dijete, a Michael se prisjeća da je tu patnju živjela s evanđeoskim uvjerenjem da su „blaženi ožalošćeni“ jer ih sam Bog tješi. Taj isti pogled pun povjerenja pratio ju je do kraja. Mary Beth – koja ju je upoznala tek kad je već bila bolesna – kaže da je ponekad zaboravljala ozbiljnost njezina stanja: Ruth je ostala otvorena, vedra i aktivna. Kada je došao trenutak njezine smrti, to je za sve bio velik udarac, jer se činilo nemogućim da takva životnost može nestati.
Dok Crkva razmatra njezin život, Michael se nada da se neće izgubiti dvije bitne značajke: njezina praktičnost u duhovnim stvarima – „ne rasipaj milost“ i „spoznaj Božju volju, vrši Božju volju“, često je ponavljala – te mladenačka svježina kojom je živjela svoju vjeru, koju je smatrala ključnom oznakom kršćanskog učeništva danas. Mary Beth, sa svoje strane, čuva duboku zahvalnost: „Način na koji je prihvatila smrt, nikada ne odustajući, vjerno slijedeći svoj poziv kćeri Božje, supruge, majke i prijateljice do kraja, naučio je sve nas koji smo je poznavali kako umrijeti kao kršćani. Zauvijek ću joj na tome biti zahvalna.“
Izvor: omnesmag.com
Prijevod: M. Đ.
