”I reče Jahve, Bog: ‘Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.’ Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. Nato čovjek reče: ‘Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!’ Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo. A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida.” (Post 2, 18–25)
Vjerojatno smo se već bezbroj puta u životu susreli s ovim biblijskim citatom pa možda više i ne vidimo svu dubinu i ljepotu njegovih redaka, bogatstvo svake njegove rečenice, značaj svake njegove riječi. Samo bismo na temelju jedne jedine rečenice mogli razmatrati mjesecima i napisati čitavu teološku disertaciju.
Zanimljiva je tako već prva rečenica koju izgovara Bog, a koja sažima samu čovjekovu bît: čovjek nije stvoren sam za sebe – on je stvoren za zajedništvo; muškarac tako ima zadatak na ovoj zemlji povjeren od Boga, a Bog mu obećava i šalje ženu kao pomoć. Valja pritom primijetiti da iako Bog muškarcu obećava ženu kao pomoć, On mu je ne šalje odmah. Muškarac prvo treba izvršiti zadaću koji mu daje Bog pa će mu tek onda povjeriti u ruke svoje posljednje i najsavršenije stvorenje, koje je također valjalo stvoriti i pripremiti za njega.
Prema rečenicama koje slijede, vidimo da je Adam, prvi muškarac, poslušao sve što mu je Bog naložio i nije se bunio što svoju buduću ženu, Evu, treba tek zaslužiti, dok je svako stvorenje već zasigurno imalo svoga para. Adam je u tom slučaju primjer strpljenja i povjerenja u Boga. Uživao je čekajući u Božjoj prisutnosti i Božjoj volji.
Mnogi muškarci danas, ali i žene, žele pošto-poto upoznati osobu svog života i s njima sklopiti sakrament braka. Gledajući mnoge parove oko sebe, oni smatraju velikom nepravdom to što Bog i njih nije ”na vrijeme” blagoslovio takvim zajedništvom, premda im je to možda i obećao. Gledajući druge, oni ne gledaju sebe i zadaću koji im Bog daje. Gledajući druge, oni gube fokus sa svoje pripreme za brak.
Mnogi bračni parovi svjedoče kako su upravo nespremni sklopili sakrament braka, što su kasnije i požalili. Umjesto da traže od Boga da ih izgradi u što bolju osobu, oni su molili da nađu savršenu osobu, a umjesto da razluče zadaću (=volju) koju Bog ima za njih, oni su već tražili osobu koja će im pritom pomoći.
Vrijeme samoće nije ništa drugo nego vrijeme pripreme. U tom vremenu Bog ne priprema blagoslov za nas, nego nas priprema za blagoslov. U tom vremenu moramo svu svoju pažnju usmjeriti na svog Stvoritelja i od Njega moliti da nam pokaže na čemu još moramo raditi.
Znakovite su pritom posljednje dvije rečenice citata koje naglašavaju kako se najbolje pripremiti za brak. Da bi naša priprema za brak bila uspješna, a i sam brak na kraju krajeva, potrebno je, kao prvo, prerezati ”pupčanu vrpcu” s našim roditeljima, bila ta vrpca pretjerano emocionalne ili pak financijske prirode, i posložiti životne prioritete. Mnogi muškarci, ali i žene, dopuštaju da im se roditelji zbog svoje navezanosti miješaju u vezu ili brak, čak i čitav život, čime zapravo narušavaju skladan odnos (bračnog) para.
U vezi ili braku, na prvom bi mjestu prioriteta, nakon Boga, naravno, trebala biti druga osoba, a ne roditelji, no tome često nije slučaj. To naglašava i sam Isus Krist kada u Evanđelju po Mateju kaže: ”Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo, Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja” (Mt 19, 4–6).
Drugi prioritet pripreme za brak jest rad na našem srcu. Taj način možemo otkriti ako dublje analiziramo posljednju rečenicu citata u kojoj čitamo kako su Adam i Eva bili goli, ali nisu osjećali stida. Stid ovdje označava neiskvarenost i čistoću. Naime, da bi se osoba što bolje pripremila za brak, potrebno je da tu svoju pripremu prakticira u čistoći, pri čemu čistoća ne označava samo izbjegavanje pornografije i masturbacije, scena u filmovima i video spotovima koji više otkrivaju nego sakrivaju, nego i naše svakodnevne poglede i misli. Važnost čistoće također naglašava i naš Gospodin, Isus Krist, kada kaže da ”[t]ko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu” (Mt 5, 28).
No pogriješio bi svatko koji bi mislio da borba za čistoću završava sklapanjem sakramenta braka. Predbračna čistoća se s razlogom zove predbračna, jer postoji i – bračna. Bračna čistoća pritom ne označava izbjegavanje spolnih odnosa u braku, nego izbjegavanje otvaranja vrata požudi koja bračni čin, tj. bračno darivanje, svodi na bračno uzimanje, pri kojem jedan partner, svodeći drugoga na razinu predmeta, teži izvršavanju samo jednog cilja – udovoljavanju svoje vlastite požude. Søren Kierkegaard je stoga mudro zaključio kako samo čovjek čista srca nepogrješivo slijedi jedan cilj, a taj je cilj Božja volja.
Foto: Pixabay
