Među Hrvatima u svijetu bilo je (i ima) vrlo uspješnih pojedinaca – od poljoprivrednika i vinara, inženjera i graditelja, umjetnika i književnika, ratnika i avanturista, do znanstvenika, među kojima je bilo i nobelovaca. Ali bilo je (i ima) i svetaca!
Dobro su nam poznati svećenici sv. Leopold Mandić (umro u Italiji) i u Indiji nekadašnji misionar o. Ante Gabrić, koji je na putu proglašenja blaženim. Također, jedan čileanski Hrvat, liječnik Antonio Rendić, bio je još za ovozemaljskoga života prepoznat kao oličenje Božje ljubavi. Za njega se rijetko čuje, osim u sjevernom Čileu i rodnom mu Sutivanu na Braču, zato neće biti na odmet ako ga (bolje) upoznaju Hrvati diljem domovine i svijeta.
Odnesoše ga u bijeli svijet
Ivo Ante/Antonio Rendić Ivanović rođen je 2. prosinca 1896. u Sutivanu na Braču od oca trgovca Jure Rendića Jutronića i majke Magdalene Ivanović Didak. U obitelji se rodilo četvero djece, trojica sinova i kći. Kao i mnogi Bračani toga vremena, Jure Rendić i stariji mu sin su 1899. za stalno odselili u Čile, u Antofagastu, a Magdalena i dvojica mlađih sinova pošli su za njima godinu dana poslije toga. Kći se rodila u Antofagasti, bila je neudana i brinula se za Antu u njegovim starijim godinama.
Tadašnjemu valu iseljavanja iz Sutivana, odnosno s hrvatskih otoka općenito, uvelike su pridonijela dva čimbenika. Prvo, bečka je vlast dopustila (1891.) bescarinski uvoz talijanskih vina na štetu domaćih vinogradara, i drugo, pošasti filoksere i peronospore uništile su vinograde krajem 19. stoljeća. Dojučerašnja velika proizvodnja i bogata trgovina vinom naglo su se rasule kao na žegi rasušena stara vinska bačva. Da bi se preživjelo i osigurala bolja budućnost svojoj djeci, mnogi su pošli preko Atlantika. I Jure Rendić je s obitelji dospio u Čile, u grad Antofagastu, u kojem je bila najstarija (c. 1870.) hrvatska naseobina u toj zemlji.
Ante, odnosno Antonio, pohađao je pučku školu u Antofagasti, koju su držali Englezi, te srednju školu (Liceo) u Copiapó, gradu oko 500 km južno od Antofagaste. Nakon završenoga studija medicine na sveučilištu u Santiagu, Universidad de Chile (1921.), vratio se u Antofagastu, otvorio liječničku ordinaciju u svojoj kući i u tom gradu proveo cijeli život.
Brak je sklopio (1922.) s Čileankom iz Copiapóa Amy Jenkin Richards (1896. – 1979.). Bila je potomak britanskih roditelja koji su se doselili u Čile. Nisu imali djece, pa su bili vrlo bliski djeci Antina mlađega brata Mate. Nadodajmo, Matina kći, Amalia Rendic García (1930. – 1986.), bila je sveučilišna profesorica u Santiagu i poznata čileanska književnica.
Osim što je Antonio Rendić bio liječnik angločileanske tvrtke, jedno vrijeme služio je i kao liječnik i direktor Čileanskoga Crvenog križa te bio dugogodišnji djelatni član Treće vatrogasne postrojbe „Pascual Baburica“ u Antofagasti, koju su utemeljili hrvatski doseljenici.
Rendićev dugogodišnji život odlikuju dvije odrednice: bio je ne samo liječnik nego i humanitarac „opće prakse” te nadaren i uspješan pjesnik.
„Liječnik siromašnih“ i „apostol skromnih“
Dr. Rendić živio je i radio u samotnoj i tihoj ulici u Antofagasti. Njegova kuća bila je uočljiva samo po dugim redovima bolesnika, ponajviše žena i djece, koji su pristizali pred njegova vrata tijekom cijeloga dana. Nije bilo papirologije. On je jednostavno primao svakoga tko je došao. Onaj tko nije mogao, nije ni platio! Osim toga, mnogima je kupovao i lijekove, pa čak i davao novac da bi mogli platiti voznu kartu za dom. Njegovo čovjekoljublje nije imalo granica.
Antonio je bio živi uzor holističkoga liječenja, ublažavao je i liječio ne samo fizičku bol. Nastojao je ljudima olakšati životne patnje i druge okolnosti u kojima su se našli. U svakoj osobi vidio je Božje stvorenje, brata i sestru. Služio je ljudima s velikom poniznošću i uvijek s osmjehom na licu. Imao je izniman osjećaj za obespravljene i ponižene. Zato je prozvan „liječnikom siromašnih” i „apostolom skromnih”.
Skroman, ali itekako prepoznat
Nominiran je (1953.) za Viteza „Zlatnog sidra” (Caballero del Ancla de Oro), najviše priznanje koje dodjeljuje općina Antofagasta. Tijekom života primio je pet raznih općinskih priznanja.
Papa Pavao VI. dodijelio mu je (1963.) odličje Viteza zapovjednika „Reda svetog Silvestra“ za njegovu velikodušnu predanost najugroženijima.
Čileanska vlada dodijelila mu je (1971.) „Zlatnu medalju“ za 50 godina istaknutoga liječničkoga rada, jednako kao i odličje za zasluge Republici (La Condecoración Servicios Meritorios a la República).
Provincijska vlada proglasila ga je (1978.) „Slavnim sinom Antofagaste“. Izabran je (1985.) za počasnoga člana Medicinske akademije, a Čileansko liječničko udruženje odalo mu je (1991.) počast za 70 godina istaknutoga profesionalnoga rada.
Dobio je nekoliko književnih nagrada, te počasno priznanje na nacionalnom natjecanju poezije i nagradu Atenea de Arica.
Skraćen tekst prema izvoru: dijaspora.hr
Foto: Unsplash
