U maloj seoskoj crkvi smještenoj u brdima Kerale, u južnoj Indiji nalazi se slika koju su vjernici godinama tiho štovali, a koja je zbog čudesnog događaja proglašena znakom za cijeli svijet.
Naime, više od desetljeća nakon izvanrednog fenomena tijekom jutarnje mise, Vatikan je službeno priznao euharistijsko čudo koje se dogodilo u crkvi Krista Kralja u Vilakkannuru 15. studenog 2013.
Možemo reći da je to bio običan petak do trenutka kada se dogodilo nešto duboko i neočekivano. Dok je otac Thomas Pathickal uzdizao posvećenu hostiju na oltaru, počela se pojavljivati tajanstvena slika. Ono što je započelo kao mrlja postalo je sjajno, polako oblikujući ono što je nepogrešivo izgledalo kao ljudsko lice. Svećenik je zastao pred tim događajem, a vjernici su kleknuli.
Sada, jedanaest i pol godina kasnije, nadbiskup Joseph Pamplany iz Tellicherryja stajao je u istoj toj crkvi kako bi objavio ono u što mnogi u regiji već dugo vjeruju: Sveta Stolica službeno je priznala navedeni događaj kao istinsko euharistijsko čudo. Izjava je prenesena preko nadbiskupa Leopolda Girellija, apostolskog nuncija u Indiji, a bit će svečano proglašena tijekom svečane svete mise 31. svibnja, koju će predvoditi sam nuncij.
Vatikansko priznanje dodaje događaj Vilakkannur na rijedak i sveti popis događaja u povijesti Crkve koji prkose prirodnom objašnjenju, ali produbljuju duhovno uvjerenje. U većini dokumentiranih euharistijskih čuda, zabilježeno je krvarenje hostije, a znanstveni testovi često su otkrili prisutnost ljudskog srčanog tkiva i krvne grupe AB – što je u skladu s rezultatima s Torinskog platna. Slučaj Vilakkannur je drugačiji: nema krvi, nema tkiva – samo lice, blistavo i nepogrešivo ljudsko, koje se pojavljuje na samom kruhu.
To lice, koje su svjedoci identificirali kao lice Kristovo, privuklo je tisuće ljudi tijekom godina. U danima nakon mise u studenom 2013. godine, malo selo bilo je preplavljeno hodočasnicima. Ceste su bile zakrčene vozilima, a policija je pozvana da upravlja mnoštvom prisutnih hodočasnika. Fenomen je potaknuo žarku pobožnost, dok su crkvene vlasti tiho preuzele pritvor domaćina i pokrenule rigoroznu istragu – i teološku i znanstvenu – u skladu s vatikanskim protokolima za razlučivanje nadnaravnih tvrdnji.
Između 2018. i 2020. hostija je vraćena u crkvu Krista Kralja na javno štovanje. Nakon toga povjerena je tadašnjem apostolskom nunciju, nadbiskupu Giambattisti Diquattru. Odluka o priznavanju događaja kao čudesnog donesena je tek nakon godina ispitivanja, molitve i strpljivog razlučivanja.
Ali čudo, naglasio je nadbiskup Pamplany, nije uvjet za vjeru. „Stvarna prisutnost Krista u euharistiji je dogma, a ne zaključak iz znakova“, rekao je tijekom objave. „Čudo može pomoći probuditi ili oživjeti vjeru, ali istina euharistije stoji na samim Kristovim riječima.“
Doista, Katekizam Katoličke Crkve ponovno potvrđuje da je u Euharistiji Krist prisutan „istinski, stvarno i supstancijalno“ – Tijelo, Krv, Duša i božanstvo. Svaka je misa, u biti, čudo, čak i kada naša osjetila ostaju nepokolebljiva. Ipak, povijest pokazuje da Bog ponekad odluči probuditi osjetila.
Čudo iz Vilakkannura pridružuje se dugoj tradiciji koja uključuje Lanciano u 8. stoljeću, Bolsenu 1263. godine, te novije slučajeve poput Buenos Airesa (1990-ih), Tixtle u Meksiku (2006.) i poljskih gradova Sokółke i Legnice (2008. i 2013.). U svakom slučaju, čudo nije promijenilo teologiju – ono ju je osvijetlilo.
Ono što Vilakkannur izdvaja jest upečatljiva blagost znaka. Nema krvarenja, nema znanstvene drame – samo tiho otkrivenje koje je odjekivalo riječima učenika iz Emausa: „Nije li gorjelo srce u nama?“ U licu viđenom u hostiji, mnogi su vidjeli Kristov pogled koji im uzvraća pogled.
Izvor: zenit.org
Preveo: M. Đ.
Foto: Pinterest
