„I reče Jahve, Bog: “Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on”“ (Post 2, 18). Ivan Pavao II. u svojoj Teologiji tijela govori o nečemu što naziva „izvornom samoćom“, što je Adamovo stanje prije stvaranja Eve.
Adam sebe vidi jedinstvenim i samim, među svim životinjama, biljkama i mineralima. Oni ne misle, ne sanjaju i ne nadaju se kao on. Da bi odgovorio na Adamovu potragu za nekim s kim će dijeliti svoj život, Bog mu daje Evu da mu bude supruga. Ova usamljenost pozvala je Adama iz sebe da traži drugog i, u Božjoj dobroti, dovela ga je u ljubavno sjedinjenje s Evom.
Danas me usamljenost još uvijek poziva iz sebe, što znači da me odbija od sebičnosti. Međutim, neoženjeni muškarci mogu biti izuzetno sebični. Nitko o njima ne ovisi, nema djeteta o kojem se treba brinuti usred noći, nema supruge koja bi na silu gledala svoju TV emisiju. Slobodni momci sastavljaju vlastiti raspored, pa čak i kad čine djela milosrđa ili su u apostolatu, prilagođavaju ga onome što oni žele raditi.
Oženjeni muškarci i očevi koje znam katkad se žale da se ne mogu „družiti s dečkima“ kao nekada, prisjećajući se slobodnih dana s nekim užitkom. Kao neženja mogu govoriti o laži koja se naziva „neženjina sloboda“ i o istini samoće. Iako u braku zasigurno postoji puno ograničenja, postoje i brojne mogućnosti za milost i svetost koje nisu dostupne u slobodnom životu. Ulazak u brak i rađanje djece može izgledati kao odricanje od slobode, no uistinu vam daje mogućnost da volite slobodno u okviru određenog poziva na koji vas je Bog pozvao. Ako želite slobodu da odlučite oženiti bilo koju ženu, sjajno, ali ne možete to odgađati zauvijek. Ako nikada ne odaberete nijednu, onda na kraju ostajete bez nje. Ljudska nas priroda poziva da pomoću odluka odaberemo i definiramo sebe i svoj poziv. To nas čini slobodnijima, a ne manje slobodnima. Opasno je ne odlučiti se za ljubav, jer, kako je Bog rekao, nije dobro da čovjek bude sam.
U današnjoj kulturi čekanja na brak i obitelj postoji jedna izrazita opasnost. Često muškarci žele graditi svoju karijeru, uživati u najboljim godinama, srediti život. To najčešće vodi do više sebičnosti, a ne više sebedarja. Što više postavimo svoj dvorac sebičnosti, to će kasnije biti teže srušiti te zidove živeći za potrebe supružnika ili djece. Namjerni neženja, koji namjerno živi sam, ima mnogo sličnosti s odgojem medvjedića. Netko može pomisliti da odgaja život slobode i moći, ali taj slatki mladi život lako može prerasti u neukrotivu zvijer koja se jednog dana može okrenuti prema njemu i uništiti ga.
Na sličan način, kad se supružnici vjenčaju mladi, odrastaju i sazrijevaju zajedno, što je ne samo lijepo, već i prilika da se sve više prilagođavaju jedni drugima. Rano vjenčavanje zaustavlja izgradnju dvorca sebičnosti. Kad se muškarci vjenčaju stariji, oni su obično već formirali razinu zrelosti, posložili svoje preferencije i neovisni su. Netko tko je u tome položaju možda će se teže prikloniti potrebama i željama drugoga. Druga je pak opasnost preskakanje koraka. Važno je da, kada čovjek sazrijeva, on prvo bude sin, zatim brat, zatim suprug i na kraju otac. Odgađanjem prirodne faze postajanja suprugom javlja se opasnost od želje da budemo otac, a da ne budemo muž, što odbacuje prirodni poredak i ravnotežu koja proizlazi iz zdrave obitelji.
Kad se muškarac ne vjenča ili se ne preda kao supružnik Crkvi u svećeničkom ili redovničkom pozivu, poticaj da voli i izlazi iz sebe opasnost je da se uruši u sebičnost. Usamljenost ga više ne tjera na kontakt i odnose s drugima, već služi kao gorivo za sebičnost, sažaljenje ili depresiju. Kad nema nikoga za koga bi dao svoj život, na kraju ga može žrtvovati za sebe, poput zmije koja jede vlastiti rep.
Muškarci su skloni sebičnosti, no pozvani su položiti život za druge. To pak navodi đavla da nas pokuša učiniti što sebičnijima, uvjeravajući nas kako nećemo živjeti puninu svog odabranog poziva kao muškarci. Ali kada položimo život za druge, bilo na bojnom polju, u župi ili za svoju obitelj, tada postajemo onakvi muškarci kakvima nas je Bog zamislio, slijedeći tragove Njegova Sina, najvećeg čovjeka koji je hodao zemljom, koji je položio svoj život za sve nas na križu.
Thomas Connelly
Preuzeto uz dopuštenje sa stranice: thosecatholicmen.com
Preveo: K.P.
Foto: Pixabay
