Ne možemo pristupati sakramentima s očekivanjem da će se dogoditi ono što smo već znali, čak i ako znamo da će ispovijed grijeha dovesti do oproštenja. Svaki susret sa Stvoriteljem je neopisiv, jedinstven i neponovljiv, čak i kada su pokajnik, grijesi i ispovjednik isti.
Ivan Pavao II. promicao je „oporavak“ ispovijedi sazivanjem sinode i objavljivanjem apostolske pobudnice Reconciliatio et paenitentia 1984. godine u kojoj je upozorio na gubitak osjećaja grijeha i potvrdio nauk o sakramentu pokore. Kao rezultat toga, provedene su brojne pastoralne inicijative, poput produljenja vremena ispovijedi, obnove ispovjedaonice i kateheze o grijehu i oprostu.
Pravi stav
Pravi je način ispovijedanja onaj koji će primiti dragocjeni dar od nekoga tko ga jako voli. To potiče ispovijedanje grijeha – nakon dobrog ispita savjesti, s prikladnim razlikovanjem broja i vrste smrtnih grijeha itd. – i otvaranje srca za prihvaćanje ljubavi koju Bog nudi. Na taj način prevladavamo legalistički pogled pukog polaganja računa i atrofije i hipertrofije o kojima je gore bilo riječi.
Dobra volja dovela je do tipične zbrke našeg vremena, koja se sastoji u poistovjećivanju ispričavanja s traženjem oprosta. Ovi se izrazi smatraju sinonimima, iako zapravo imaju suprotna značenja. Ne okriviti znači priznati štetu nanesenu nekome, ali tražiti da mu se ne pripiše jer se dogodila iz razloga izvan kontrole darovatelja. Ispričava se kada se zakasni na sastanak zbog prometne gužve ili neadekvatnog funkcioniranja prijevoznih usluga itd. Tko god se ispričava, traži nešto na što ima pravo: jer ako nije bio kriv, ne može mu se pripisati. Pravedno je da mu se to odobri.
Nadalje, traženje oprosta proizlazi iz prepoznavanja krivnje koja se može pripisati počinitelju. Onaj koji traži oprost moli da mu se da nešto što ne zaslužuje, budući da je postupio nepravedno iz nemara ili zlobe. Stoga se stavlja u situaciju inferiornosti i poziva se na veličinu srca uvrijeđene strane. Moći će mu ga dati samo ako gaji ljubav prema njemu, iznad njegovih mana, i ako velikodušno prihvati otpuštanje krivnje i poništavanje gorčine i želje za osvetom, čak i ako je uvreda možda rezultirala nepopravljivom štetom. Onaj koji traži oprost ponižava se jer ne traži nešto što mu pripada, već dobro za koje moli.
Drama dobrih namjera
Klečanje pred Bogom, pokazivanje svojih rana i optuživanje sebe za grijehe koje smo počinili duboko je utješno jer uvijek nalazimo Božje srce spremno oprostiti i preobraziti se. Bog nas ne voli zbog onoga što dobro činimo, već zato što smo njegova djeca i dopuštamo si da budemo voljeni. U našoj borbi da činimo dobra djela on prepoznaje našu dobru volju i gane ga, ali mu ne treba da nas oni vole. Više mu je stalo do toga da dopustimo sebi da budemo voljeni onakvi kakvi jesmo, bez stvaranja slike o sebi na temelju onoga što bismo trebali biti, kakvi bismo trebali biti.
Pokajnik koji dolazi na ispovijed s ovom vizijom nastoji se osjećati cijenjenim od strane samog Boga koji je postao čovjekom, unatoč grijesima koji kaljaju biser njegova srca. Raduje se Stvoriteljevoj vlastitoj nepristupačnoj milosti i očaju. Dopušta Božjoj ljubavi da ga smatra čovjekom, unatoč svemu učinjenom zlu. Iz ovog zahvalnog divljenja proizaći će prirodni napor da stvari čini dobro, ali rezultat svog truda neće smatrati svojom vrijednošću pred Bogom.
Pravi ja
Perfekcionizam nas navodi da prosuđujemo sebe prema idealiziranoj slici o sebi, što stvara nezadovoljstvo. Iako je prirodno težiti ispunjenju, zrelost podrazumijeva prihvaćanje stvarnosti s autentičnošću, onako kako nas Bog vidi, koji ne zahtijeva savršenstvo ili učinkovitost. Prava zrelost ne sastoji se u pretvaranju da imamo nedostižan standard, već u predstavljanju sebe s iskrenošću, razumijevajući da griješiti i ne ostvariti sve svoje ciljeve nije prijestup.
Stvar ispovijedi nije toliko u pogreškama koliko u prekidu veza s Bogom ili s drugima. To jest, u poremećaju ljubavi. Nestvarna slika o sebi onemogućuje pokajniku susret s Bogom jer je on sam odsutan u tom susretu. On se ne pojavljuje nego lažna slika o sebi. Tamo nema susreta, već samo privid. Zato nema ni utjehe, već tjeskobe.
Ispitivanje savjesti
Pitanja ponuđena kao ispit savjesti mogu poslužiti kao štake za one koji su hromi. Ona su valjana pomoć za one koji nemaju vještine ili navike u ophođenju s Bogom, ali su beskorisna ili čak kontraproduktivna za one koji su zdravi. Korištenje štaka kada netko može dobro hodati smanjuje korak i ometa skladno kretanje tijela.
Na isti način, oni koji ispituju svoju savjest na temelju popisa grijeha ne dopiru do motivacija i namjera koje su dovele do naizgled dobrih djela, ali su im okaljale srce i razbile osobne veze.
Od osjećaja krivnje do svijesti o grijehu
Osjećaj krivnje mora se podvrgnuti ispitivanju, što je ono što razlučivanje čini, počevši od značajnih osobnih odnosa. To jest, prijeći s osjećaja krivnje na svijest o grijehu, zbog uvrede Bogu ili drugima koji mogu otkriti (ili ne) taj osjećaj krivnje.
Postmoderni kršćanin pogođen je afektivnim ranama i unutarnjim napetostima, podvrgnut ritmovima rada i života koji nadilaze njegovu sposobnost prilagodbe i uronjen u kulturu natjecanja s vršnjacima. Riskira da svoj odnos s Bogom tumači na individualistički i narcisoidni način i, kao posljedicu toga, da se okrene sredstvima spasenja s mentalitetom i očekivanjima koja ne odgovaraju Božjem milosrđu.
Izvor: omnesmag.com
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
