Uzvišenje Svetog Križa – C
Čitanja: Br 21,4b–9; Ps 78,1–2.34–38; Fil 2,6–11; Iv 3,13–17
Uvod
Isus danas uzima događaj iz Staroga zavjeta, o kojem slušamo u prvom čitanju, i primjenjuje ga na sebe. To se naziva tipološkim tumačenjem: Stari zavjet u slikama prikazuje ono što se u Kristu ispunilo. Ovo je temelj za razumijevanje Pisma. Danas ćemo pobliže promotriti ovaj konkretni primjer.
Bog ne ubija, nego liječi
Narod je u pustinji postao nezadovoljan: „Nema kruha, nema vode” (Br 21,5), a hrana koju im je Bog svaki dan davao ogadila im se. Bog, koji uvijek čuje vapaje svoga naroda (usp. Izl 3,9), odgovara na njihove potrebe šaljući „ljute zmije” (r. 6) na njih. Mrtav čovjek nije ni gladan ni žedan, je li tako? Dakle, problem je riješen! No čini se da im ni to nije odgovaralo. Iako zvuči ironično, ovdje se krije jedna velika teološka istina o kojoj je sv. Ambrozije rekao: „Bog naime nije smrt ustanovio od početka, već ju je dopustio kao lijek.”1 Prirodna smrt, koju Bog dopušta, lijek je za naš grešni i bijedni život, a ne kazna.
Ovaj događaj u pustinji ujedno oslikava cijelu povijest spasenja: na početku povijesti ljudima se ogadila hrana koju im je Bog dao, postali su gladni i žedni onoga što im je bilo zabranjeno, a zatim je došla zmija i donijela smrt (usp. Post 3). Vidimo li sličnost? Bog, međutim, ne želi gledati kako njegov narod gine, stoga naređuje Mojsiju da „napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup” (Br 21,9). Probajmo zamisliti taj prizor. Teško da je zmija bila obješena samo na okomitu gredu. Moguće je da je Mojsije dodao i jednu poprečnu, tako da je zmija, zapravo, visjela na križu.
Hebrejska riječ za stup (hebr. nes), također označava zastavu ili znak. Prorok Izaija, govoreći o Mesijinu dolasku, kaže: „U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg (nes) narodima, puci će željno tražiti” (Iz 11,10), a neposredno prije toga govori: „Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje” (Iz 11,8). Izaija dakle najavljuje: kada Božji pomazanik (Krist) bude stavljen na stup, tj. na križ, otrovne zmije više neće ubijati, jer će grijeh i smrt biti uništeni. Isus to potvrđuje u današnjem evanđeoskom odlomku: kao što je zmija bila podignuta u pustinji, tako će i on biti uzdignut na križ (usp. Iv 3,14). Kao što su ujedeni Izraelci ozdravili pogledavši mjedenu zmiju, tako će i svatko tko s vjerom pogleda u Raspetoga ozdraviti od ugriza grijeha.
Paradoks križa
Danas slavimo blagdan čiji je naziv poprilično proturječan – Uzvišenje Svetoga Križa. To je kao da nešto nazovemo slavnim porazom ili veličanstvenim neuspjehom. Križ je u rimsko doba bio najsramotniji način na koji je netko mogao skončati. Nema na njemu ničega svetog ili uzvišenog. No ipak, Bog taj naizgledni poraz pretvara u pobjedu, pretvara smrt u život. Izraelci su u pustinji ozdravili gledajući zmiju – simbol smrti. Mi kršćani pak, gledajući simbol smrti – križ, i ispovijedajući vjeru, dobivamo vječni život (usp. Iv 3,15).
U Starome zavjetu smrt je bila lijek za zaustavljanje grijeha. Novi zavjet slijedi istu logiku, ali s ključnom razlikom: Kristova smrt, a ne naša, postaje lijek našoj smrtnosti. To je ono što Isus objašnjava Nikodemu u nastavku Evanđelja.
Bog dolazi spasiti, ne osuditi
Bog ne dolazi kao strahovit vladar ili sudac koji jedva čeka presuditi zlikovcima, nego kao trpeća ljubav koja grešnike spašava. Bog ljubi svijet, Bog ljubi čovjeka, Bog ljubi tebe i želi ti dobro – da živiš i da se spasiš – čak i kada ti se čini da nije tako.
Nekada životne situacije znaju postati vrlo neugodne, bolne i teške, pa se pitamo: „Bože, ako me voliš, zašto sve to?” Možda je glavni problem u tome što nas zapravo ne zanimaju razlozi patnje, nego kako je prekinuti. Evanđelje govori da Bog sve čini iz ljubavi, radi nas „i radi našega spasenja”, kao što svake nedjelje ispovijedamo u Vjerovanju. Dapače, Bog je radi nas sam sebe oplijenio i ponizio uzašavši na križ (usp. Fil 2,7s), kako nam kaže Poslanica Filipljanima. On od ove drame ljudske povijesti nema ništa: on „gubi” kako bismo mi dobili.
Zaključak
Prvo čitanje počinje rečenicom: „Narod putem postane nestrpljiv.” (Br 21,4). Nije li to slika našeg duhovnog života? Nešto patnje još i možemo podnijeti, ali nakon nekog vremena polako gubimo strpljenje. Izraelcima se sve ovo dogodilo 39 godina nakon izlaska iz Egipta. Puno je to vremena, no trebalo je izdržati još samo manje od godinu dana i ušli bi u obećanu zemlju.
Kada se nađemo suočeni s vlastitom mukom, prisjetimo se nekoliko stvari. Prvo, možda je baš ta patnja koju trpim lijek za moju bolesnu dušu, a ne kazna ili prepreka mojoj radosti. Izraelce je u pustinji ugriz zmije doveo pred križ. Nadalje, Bog nije moj neprijatelj, nego Otac koji mi želi dobro, a sve što čini ili dopušta služi za moje spasenje. I treće: spasenje je blizu, treba još samo malo strpljivosti.
Do tada, gledajmo u križ koji je Bog uzvisio kako bi nam bio izvor utjehe, milosti i nade. Iz Kristova probodena boka potekle su krv i voda – simboli euharistije i krštenja. To je Božji odgovor na duhovnu glad i žed koja mori sve nas koji putujemo prema obećanoj zemlji.
vlč. Tomislav Šagud
