Tek kad iskreno oplačemo svoje grijehe, možemo reći da smo s njima završili. Većina ljudi ima određene grijehe u koje opetovano padaju. Pokaju se, donose odluke, racionalno im je jasno zašto je to loše, ali uvijek iznova padaju u njih.
Problem je u našem okorjelom srcu, srcu koje je nesposobno zaplakati zbog onoga što je učinilo Onomu koji nas beskrajno ljubi. Iskreno kajanje milosni je dar. Nije nešto do čega ćemo doći svojim umovanjem.
Kršćanski zapad kao da je zaboravio na vrijednost iskrenog pokajanja, kao da smo naglašavanjem beskrajnog Božjeg milosrđa sebi dali za pravo griješiti i podrazumijevati oproštenje. Čitajući istočne autore, lako je vidjeti drugačiju perspektivu, perspektivu vjere u beskrajno Božje milosrđe, ali bez negacije činjenice naše bijede, naše bijede koju treba oplakati, da bismo se suzama mogli oprati i ići naprijed.
Suze su onaj katalizator promjena u našem životu, ako nema njih, hoćemo li imati motivaciju ostaviti sve za sobom i ići u čistoći naprijed? Možemo li se bez njih maknuti od stava: „A takav sam.“ U pravoslavlju često za milost pokajanja mole sv. Ivana Krstitelja, onoga od koga je i bezgrešni Krist primio krštenje na oproštenje grijeha.
Jedna od molitava je i sljedeći streloviti zaziv koji se moli na brojanicu:
„Krstitelju Kristov, snagom Duha Svetoga, nauči me pokajanju.“
Potičem vas da uranjate često u ovu molitvu za milost pokajanja. Molite ju na krunicu, ponavljajte ju često, dopustite Duhu, po zagovoru sv. Ivana Krstitelja, da vas mijenja.
Izvor: bogjetu.com
Foto: Unsplash
