Svjetlo i tama okružuju našu svakodnevicu pa tako i našu unutarnju borbu između dobra i zla ili ne nužno zla, ali borbu između činjenja dobra i nečinjenja dobra. Jer tama često ne dolazi zato što činimo nešto loše, nego zato što ostajemo pasivni, zatvoreni i ravnodušni.
Zato bih se želio zadržati upravo na tom odnosu između svjetla i tame. U svakodnevnom životu svi dobro poznajemo jednu jednostavnu stvar: prekidač za svjetlo. Njime odlučujemo hoće li prostor u kojem se nalazimo biti osvijetljen ili ostati u mraku. Stvar je vrlo jednostavna, ako želimo svjetlo, pritisnut ćemo prekidač i upaliti ga, a ako želimo tamu, jednostavno ga nećemo pritisnuti ili ćemo ga ugasiti. Stvar je našeg osobnog odabira i slobode odlučivanja što želimo, a što ne želimo.
U tom svjetlu razumijemo Pavlove riječi kad kaže: “Za slobodu nas Krist oslobodi.” (Gal 5,1)
Bog nam u Kristu donosi svjetlo, ali prekidač često ostavlja u našim rukama. On nam nudi svjetlo, ali nas ne prisiljava da ga prihvatimo. Na nama je hoćemo li dopustiti da to svjetlo uđe u naš život ili ćemo ostati sjediti u mraku. Međutim, kršćanska sloboda nije sloboda bez granica i činjenje svega što ja poželim i kad god poželim. Opet nas Pavao na drugom mjestu opominje riječima: „Sve mi je dopušteno, ali – sve ne koristi; sve mi je dopušteno, ali – sve ne izgrađuje.“ (1 Kor 10,23)
Naša sloboda se opredjeljuje za činjenje dobra, ona ne pita što sve smijem i što sve ja želim nego što je to što izgrađuje, što je ono što činim, a da je dobro za drugoga? To nam potvrđuje i Katekizam Katoličke Crkve koji nas uči da “što čovjek više čini dobro, to je slobodniji. Prava je sloboda u služenju dobru i pravednosti” (KKC 1733). To je sloboda koja se rađa iz odnosa s Bogom i upravo na takvu slobodu nas Bog poziva. Za slobodu je, dakle, prije svega potreban odnos s Bogom, a taj se odnos vrlo često prepoznaje i očituje u našem odnosu prema drugima. To se osjeti u našim svakodnevnim situacijama.
Naprimjer, znamo da u našem okruženju postoji osoba koja je usamljena, povučena ili u nekoj potrebi. Možda je to susjed kojeg rijetko tko posjećuje, kolega s posla koji prolazi teško razdoblje, bolest nekog od članova u obitelji ili netko tko nosi teret koji ne zna s kim podijeliti. Mi to primjećujemo. Svjetlo nam je već dano tako da znamo što bi bilo dobro učiniti. Ali dogodi se često da ostanemo na tome da samo vidimo, eventualno to kratko prokomentiramo i ništa ne poduzmemo. Ne zato što želimo zlo, nego zato što nam je lakše ne uključiti se. U tom trenutku ne činimo zlo, ali ne palimo svjetlo. Tama ostaje jer prekidač ostaje nedirnut.
S druge strane, ponekad je dovoljno vrlo malo. Jedna poruka, poziv, kratki razgovor, spremnost saslušati može učiniti promjenu. To ne rješava sve probleme svijeta, ali u tom prostoru tada se pali svjetlo. Mrak se povlači ne zato što je nestao sam od sebe, nego zato što je netko odlučio učiniti nešto dobro.
Upravo nas današnje Evanđelje poziva na to: ne samo prepoznati svjetlo koje Krist donosi, nego tim više imati hrabrosti uključiti ga u vlastitom životu poput prvih učenika koji ostaviše sve i pođoše za Njim.
Ponekad imam osjećaj kao da nam je netko ugasio svjetlo, a da smo pritom zaboravili ili nas više nije ni briga gdje se nalazi prekidač. Ne zato što svjetla više nema, nego zato što smo se navikli na mrak. Naučili smo tapkati u mraku, snalaziti se u polusjeni, prihvatili smo tamu kao normalno stanje i prestali tražiti izvor svjetla, a prekidač je i dalje tu. Ne treba mu posebno objašnjenje. On ne stvara svjetlo, nego ga oslobađa. Potreban je samo jedan čin, a to je naša odluka da se prekine mrak.
Svaki od nas nosi u sebi prostore koji su ostali neosvijetljeni, svoje strahove, umor, krivnju, ravnodušnost i toliko toga što nas muči, što nas čini da ostajemo u mraku. Mrak se ne raspršuje riječima ni raspravama o njemu, nego samo i jedino svjetlom.
Izvor: fra3.net
Foto: Unsplash
