Često se sjećam kako bi me otac vikendom vodio na planinarenje s izviđačima. Dok smo šetali šumom, pokazivao bi nam različita stabla i govorio njihova imena, objašnjavajući nam kako prepoznati vrste po kori i obliku lišća. Budući da je moj otac bio entomolog, bio je posebno vješt u prepoznavanju kukaca. Niti jedan kukac nije mu promakao! Ta su se planinarenja pokazala vrlo važnima za mene. Priznajem da se danas mogu sjetiti imena samo nekoliko tih stabala i kukaca, ali moj je otac u mene usadio ljubav i poštovanje prema prirodi te svijest o važnosti obraćanja pozornosti na ljepotu koja nas okružuje.
Kako sam odrastao, otkrio sam da me privlače pisanje i umjetnost. Ako je moj otac bio razočaran što nisam krenuo njegovim stopama i nastavio znanstvenu karijeru, to nikada nije pokazivao. Umjesto toga, tiho me poticao i izgledao vrlo ponosno kad bi me vidio kako tipkam po tipkovnici ili kad bih se poklonio na školskoj predstavi. Kad bi izrazio zabrinutost kako ću zarađivati za život u području humanističkih znanosti, činio je to nježno i bez pritiska. Tata je jednostavno želio da slijedim svoje interese otvorenih očiju, svjestan izazova s kojima ću se suočiti.
Stav svetoga Josipa
U tome je moj otac pokazivao stav o kojem je govorio papa Franjo kada je govorio o svetom Josipu, koji je pokazao „sposobnost da se povuče u drugi plan“ dok je vršio svoje očinske odgovornosti u odgoju Isusa.
„Otac je dobar kada zna kako se maknuti u pravo vrijeme, kako bi se njegovo dijete moglo posvetiti svojoj ljepoti, svojoj jedinstvenosti, svojim izborima i svom pozivu“, rekao je Papa.
To je aspekt očinstva koji smatram posebno izazovnim. U vremenu kada naše društvo pruža tako malo podrške mladima, a ponekad čak nastoji iskoristiti njihov idealizam i energiju, može biti zaista teško znati kada se trebam povući. U tim trenucima razmišljam o slobodi koju mi je otac dopustio i o njegovu povjerenju da je moja sudbina u Božjim rukama. Sve se više okrećem i svetom Josipu, kako je Papa predložio, moleći ga da mi podari mudrost i snagu. Okrećem se Papinim riječima za vodstvo i razgovaram sa svećenicima i drugim očevima o svojim borbama. Iako je moj otac umro prije gotovo trideset godina, osjećam da mi je i dalje potreban – jednako kao što je potreban i mojoj djeci.
Najvažnije pitanje koje si očevi trebaju postaviti
„Voliš li svoju djecu?“ upitao me jedan franjevački svećenik nakon što sam mu ispričao o svom osjećaju roditeljskog neuspjeha.
„Da“, odmah sam odgovorio.
„A znaju li tvoja djeca da ih voliš?“
Razmislio sam na trenutak. „Da… siguran sam da to znaju“, odgovorio sam.
„Onda nisi neuspješan“, rekao mi je svećenik.
Naravno, želio bih biti dobar otac – a možda jednog dana čak i izvrstan. Međutim, kada pogriješim, pozvan sam nastaviti pokušavati. Ovih dana sve više shvaćam da, ako želim biti dobar otac, moram biti svjestan da sam prije svega sin kojemu je potrebna očinska ljubav. Srećom, kao i svaki otac, imam Oca koji uvijek bdije nada mnom, kao i mnoge druge očeve koji mi – poput mog pokojnog oca, poput svetoga Josipa, poput pape Franje i mojih prijatelja u kršćanskoj zajednici – nastavljaju pružati svoju očinsku ljubav i primjer.
Izvor: aleteia.org
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
