Što znači previše neželjene djece? Što znači opterećenje za državu? Ako par planira samo jedno dijete, a začne blizance, znači li da je drugo dijete neželjeno i de facto opterećenje za državu? Zašto mislite da u svijetu u kojem velik broj parova ne može imati djece i želi posvojiti dijete može biti previše neželjene djece? Ne bi li bilo logično da je svako dijete zapravo željeno?
Previše neželjene djece? Opterećenje za državu? Ovo su samo dva pitanja koja svakom zagovorniku prava na život upadnu u oči kad razmatra o ovom argumentu zagovornika pobačaja. Što bi, ukratko, značilo opterećenje za državu? Znači li to da bi država trebala izgraditi više vrtića ili domova za nezbrinutu djecu? Znači li to da bi država trebala povećati kvote za osnovno, srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje? Znači li to da bi bilo premalo radnih mjesta za previše ljudi?
Teško je reći jer argumenti zagovornika pobačaja nikad ne daju konkretan odgovor nego samo postavljaju daljnja pitanja. Ako bismo trebali odgovoriti na ovaj argument, tad bismo morali navesti konkretan primjer kad velik broj ljudi nije bio „opterećenje za državu”. Primjerice, kad je ukinuto robovlasništvo 1865. godine, velik broj slobodne crnačke populacije nije izazvao ekonomski pa ni kakav drugi slom SAD-a nego, sasvim suprotno, njegov napredak. Što su prava crnaca bila sve veća u 19. st., to je bio sve veći i prosperitet SAD-a. Premda nemamo kristalnu kuglu kao zagovornici pobačaja, sličan scenarij možemo predvidjeti i za zemlje u kojima bi se kriminalizirao pobačaj. Kad bi pobačaj postao ilegalan, nerođena bi djeca dobila svoja prava koja bi mogla uživati već u majčinoj utrobi, a kojima bi sasvim sigurno pomogla u izgradnji boljeg svijeta.
Iako istraživanja pokazuju da velika većina majki (96 %) koje su razmišljale o pobačaju prihvati svoje dijete do pete godine njegova života (usp. Rocca et al. 2020), uvijek postoji mogućnost da majke koje ga ne žele zadržati da daju svoje dijete na posvojenje ili da ga zbrinu u domu. Dok neki roditelji ne žele prihvatiti svoje dijete, postoji velik broj ljudi koji ne mogu imati svoju djecu i koji jedva čekaju priliku da posvoje tuđu.
Potrebno je napomenuti da se često ovim argumentom spočitava zagovornicima prava na život da bi oni trebali biti ti koji bi trebali zbrinuti svako neželjeno dijete, kao da oni dijele odgovornost za njegovo rođenje. Prema logici zagovornika pobačaja, tad bi i vatrogasci trebali biti odgovorni za stanare kuće koja će izgorjeti do temelja. Međutim, njima nitko nikad nije rekao: „Ako ugasite požar, gdje će ti stanari živjeti?” Bilo kako bilo, zagovornici prava na život doista jesu vatrogasci koji će se pobrinuti i za majku i za njezino dijete kad nitko drugi neće. U centrima za život, majke u kriznim trudnoćama uvijek mogu dobiti konkretnu materijalnu, moralnu i duhovnu pomoć.
Zaključno treba reći da nitko ne zna što budućnost može donijeti. No, zabrani li se pobačaj, sigurno je da će biti rođeno više djece, neće se olako stupati u (predbračne) spolne odnose, pobačaj neće biti kontracepcijsko sredstvo, ojačat će brak kao institucija i temeljna stanica društva, a u konačnici i država. Kako to možemo znati? Jer je tako bilo prije. Također, ako pobačaj postane ilegalan, smanjit će se broj neplaniranih trudnoća. Istraživanja pokazuju da tamo gdje se pobačaj ograniči ili ga više nema broj neželjenih trudnoća odmah pada.
Ovo je izvadak iz knjige „Argumentirano za život” u izdanju Naklade Crisinus, čije prenošenje vrijedi isključivo za portal „Muževni budite”.
Foto: Unsplash
