Jedna od najokrutnijih samozavaravanja roditelja koji se razvode jest ta da su „djeca otporna“. Pod tim se obično misli da će se djeca „oporaviti“ od štete uzrokovane razvodom.
Ta djeca, uostalom, zasigurno žele isto ono što njihovi roditelji žele za njih: da budu sretna. Ovo je još jedan primjer suvremenog poroka podređivanja općeg dobra prividnim željama („sreći“) pojedinca. Mnogi moraju prihvatiti put do sreće nekog pojedinca onako kako ga je on definirao i o kojem je on sam odlučio. Ova navika dijelom je posljedica nerazumijevanja riječi sreća ili možda radosti, što je pak nešto sasvim drugo.
Jedan moj prijatelj ispričao mi je kako su ga kao dijete roditelji posjeli i pitali ga što on misli o tome da se oni razvedu. „Ne“, bio je njegov odgovor. A kad su ga na to pitali, „Zar ne želiš da budemo sretni?“, njegov je odgovor ostao isti: „Ne.“ Njegovi su roditelji ostali zajedno. On je kao dječak želio netaknutu obitelj s ocem i majkom. To je trebalo njemu i njegovoj braći i sestrama. Ovo je bilo veće dobro. Božji je naum za naš život da za svoje spasenje radimo unutar svoga poziva bez obzira na sve.
Ali što je s roditeljskom željom da budu sretni? Je li bezosjećajno reći NE nečijoj sreći onako kako je ta osoba vidi? Možda je moj prijatelj, da je imao uvide sveca, mogao odgovoriti: „Ne želim da budete sretni, ali želim da budete radosni. Što god mislite da ćete dobiti razbijanjem ove obitelji, vjerojatno je tjelesno zadovoljstvo – što znači da će proći i da je nešto vjerojatno u potpunosti vezano za ovaj život, a ne za onaj sljedeći. Ali upravo ovdje u ovoj obitelji možemo zajedno tražiti Boga i, unatoč svim izazovima, možemo Ga naći – ne poradi vlastitih napora, već zato što nam se On stavlja na raspolaganje po milosti. Stoga biste trebali izbjegavati mišljenje da će vas traženje tjelesnih ili zemaljskih užitaka – ili traženje slobode od ograničenja tih stvari – učiniti istinski ispunjenima. Ne, ja ne želim vašu sreću, ali želim da vaše dublje, duhovne želje budu ispunjene do vrha.“
„Sreća“ nije loša riječ, no „radost“ je mnogo bolja riječ. Čini se da je „sreća“ nešto privremeno ili određeno vremenom. Dolazi i prolazi. To je raspoloženje ili odgovor na trenutne okolnosti. Neki su joj ljudi manje ili više skloni, a čini se da je neki rijetko pronalaze, a nitko od njih nije za to kriv.
„Radost“ je, s druge strane, jedna od onih riječi o kojima se mogu pisati knjige, no, poput ljepote, to je nešto što najbolje znate kad ste joj svjedočili ili je kušali. Postoje oni koji njome zrače, a često se čini da to ne ovisi o njihovim trenutnim okolnostima. Zapravo je znak radosti to što se čini da je nesreća ne može umanjiti, nego čak ojačati. Sveci su više puta rekli da je radost istinsko obilježje svetosti, a ona je rezultat Božje ljubavi. Kao što Toma Akvinski kaže, radost sama po sebi nije vrlina, već je „milosrđe uzrok radosti“, a ono je pak posjedovanje „božanske dobrote“. Radost proizlazi iz milosrđa i njen je dokaz. Radosni smo jer volimo Boga i što On voli nas. Kad smo postigli to stanje i shvatili da ne postoji ništa više i da se to ne može oduzeti, ne možemo ne biti radosni.
Toma Akvinski je rekao da čovjek ne može živjeti bez radosti, a ako to pokuša, uvijek će se spustiti u tjelesne užitke – jer oni su zamjena koja pruža privremeni maksimum kada nam nedostaju stvari koje su uistinu nešto više i koje nas podiže na pravu razinu kada u njima uživamo. To možemo objasniti onim što bi moglo izgledati kao oštre riječi svetog Bazilija kad je pisao propalom redovniku koji je, poput razvedene osobe, oskvrnuo svoj zavjet. On je započeo svoje pismo njemu otvoreno govoreći: „Ne želim ti radost“, što je oštro objasnio: „jer za zle nema radosti.“
S radošću bi moglo doći iskušenje da u svome životu forsiramo radost. Želimo voljeti Boga, zato pokušajmo radosno pokazati da volimo Boga. Ipak, to se ne može siliti. Moja supruga često govori o izbjegavanju toga da glumimo da smo „sretan kršćanski dom“ kad nam ljudi dođu u posjet. Ono što ona pritom misli jest to da ne možemo trčati naokolo pokušavajući na brzinu očistiti kuću zbog ljudi koji dolaze – vikajući i gunđajući cijeli dan – a onda za goste nabaciti osmijehe i smijati se kasnije na taj račun. Ako su stvari napete dok smo u pripremama, pokušat ćemo usporiti prije nego što primimo goste… Da, može biti istine u odlučivanju o sretnom raspoloženju, čak i ako ga ne „osjećamo“. To samo po sebi može biti čin ljubavi, no kada kažemo da je radost obilježje svetaca, ne želimo da to postane glumom.
Pa kako možemo „zadobiti radost?“ Strogo govoreći, ne možemo. Opet nam Akvinski govori da je radost nusprodukt milosrđa, Božje ljubavi. Posjedujemo radost kad posjedujemo Boga. Ali Boga ne možemo posjedovati kao kakvo postignuće, već kao primljeni dar, zbog čega se radost broji kao jedan od darova Duha Svetoga (Gal 5, 22). Mi muškarci želimo voditi i preuzeti odgovornost. Želimo nešto postići. Želimo uspjeti. I nijedna od tih stvari nije loša. Ali duhovna dobra imaju drugačiji poredak od svih naših zemaljskih poslova. Moraju se izvršavati, da, ali prvo ih se mora primiti. Zbog toga je duhovni život muškaraca toliko obogaćen duhovnom stvarnošću onoga što mi jesmo: sinovi Božji. Sinovi su moćni jer dobivaju moć. I radosni su u jednostavnom zagrljaju i prisutnosti voljenog oca. To je osobito vidljivo kad se otac i sin iskreno i neprisiljeno igraju zajedno. I to je, možda za mnoge od nas, jedna od najljepših slika radosti.
Radost nije nova vještina koju je potrebno njegovati. To nije „najbolja praksa“ kršćanskih muškaraca. To je znak našega života u Njemu. Ako nam nedostaje, ona postavlja ozbiljna pitanja. Ali, ako ozbiljno shvatimo Božju ponudu, to je nešto u što možemo ući. A ta riječ „ulazak“ je kritična. Tako to Bog opisuje kad kaže da je vjerni sluga pozvan da „uđe u radost gospodara svoga“ (Mt 25, 21). Sve je naše čežnje Bog utkao u nas. Neke od njih mogu se na različite načine pretvoriti u nešto zlo, ali stvorene su kao nešto dobro, pogotovo zato što su trebale ukazati izvan sebe na našu najdublju želju, a to je sjedinjenje s Bogom.
U tišini molitve radost je nešto u što možemo ući. Ako je radost znak „posjedovanja Boga“ (ili prebivanja u Bogu), onda je to u osnovi plod molitve. To je dar koji nam se nudi. On je prisutan u udobnosti iz koje ovo možda čitamo ili u pjesmama koje je pjevao Maksimilijan Kolbe dok su ga nacisti izgladnjivali u jami. Ona zahtijeva da po strani ostavimo vlastite ideje, vlastitu maštu i prividne želje i nastojimo voljeti Boga iznad svega, jer ako imamo Njega, ništa nam ne nedostaje. Dati ovaj dar koji nas potpuno ispunjava dio je samog razloga i dara utjelovljenja, Kristova života koji nam se sada nudi:
„To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.“ (Iv 15, 11)
* Znam da tema razvoda može postati žestoka kada se ponudi individualna perspektiva. Odrastao sam u razvedenoj obitelji i razumijem da neke obitelji jednostavno ne mogu izdržati na stabilnom mjestu i da mogu pronaći osjećaj mira u životu za Boga tek u stvarnosti razvoda. Međutim, moja je poanta ovdje u činjenici da sam broj razvoda i stav prema njemu proizlaze iz lažnih ideala ljudske sreće i želje.
Od svetog Augustina u „Catena Aurei“ svetog Tome Akvinskog:
A kakva je naša radost, za koju kaže da će biti potpuna, nego u zajedništvu s Njim? Imao je savršenu radost kada nam se radovao prije našeg rođenja. Ali ta radost nije bila u nama, jer tada nismo postojali: počela je biti u nama, kad nas je zazvao…
Jason Craig
Preuzeto uz dopuštenje sa stranice thosecatholicmen.com
Preveo: K.P.
Foto: Pixabay
