Želiš li se primaknuti Isusu, prići mu posve blizu, valja ti poći putem rana.
Jer samo kroz iskustvo rana možeš upoznati ljudsko i Božje srce.
Mimo rana ono ti ostaje nedostupno. Nepoznato.
Zastat ćeš na odstojanju, predaleko da bi ikoga mogao zagrliti, da bi ičiju bol mogao ublažiti i ponijeti.
Tko se zadrži na svojim ranama, tko živi usredotočen na njih, samo na njih, nije ni krenuo ljudskim putem.
Jer nema nijednog zemnog puta u koji nisu utkane rane onih koje susrećemo.
Ima ih koje su od rana otkane.
Čim ih osmotriš, dotakneš, zadrhte.
O ranama nije moguće govoriti.
Tko čuje govor rana ulazi u svijet tišine, nastavlja svoj hod potresen.
U ranama je sadržana cijena života.
Tko ju je voljan platiti, može ju platiti samo svojim srcem.
Neshvatljivo: rane – uz to što otkrivaju beskrajne prostore boli – otkrivaju i beskrajne prostore radosti.
Dopusti li ti tko da priđeš njegovoj rani, rani dubljoj od njegovog bića, otkrio ti je putove kojima njegovim – i tvojim! – srcem prolazi Bog.
Kad se čovjek s čovjekom susretne u njegovoj ranjenosti, sve poruke stanu u jedan osmijeh – smjeran i vjeran.
I znaš da stojiš – da goriš – pred licem Božjim.
Ima ih koji su se poistovjetili s Isusovim ranama, ponijeli ih na svom tijelu i u svojoj duši.
Oni znaju: čovjek Isusovih rana postaje malen, i sve manji, i sve što je vrijedno stane u tu malenost.
Oni – i ne znajući – nose povijest ljubavi.
Uče povijest ljubavi.
Stjepan Lice
Foto: Unsplash
