Kad je bila mala, tamo negdje u prvim razredima pučke škole, Željka se kao i većina djece pripremala za prvu pričest. Kateheze je držala sestra Mirabilis, koja nije bila stara samo svojom dobi, nego je bila i stara škola razumijevanja svetih otajstava.
Željka će do konca života pamtiti upozorenje sestre Mirabilis pred kraj njihova pripremnog hoda, kada je dan svete pričesti već bio blizu: „Ali dobro pazite, omladino, kad na jezik primite Svetotajstvo, ni slučajno da niste grizli, jer ako zagrizete tijelo Kristovo, poteći će krv i mogla bi vam se cijediti niz lice i kapnuti na bijelu halju.“
Željka je bila prestravljena. Ne treba ni reći da ne samo da nije grizla hostiju, nego se nije usudila ni pošteno zatvoriti usta pošto je primila Tijelo Kristovo. Ti će ju ukočeni pokreti pratiti kroz život iz nedjelje u nedjelju, i iako se do sada već malo opustila, neki prikriveni strah ili bar nelagoda pri pomisli na prvu pričest ne će ju nikada napustiti.
Ne možemo zamjeriti sestri Mirabilis na njezinu činu. Ona se poslužila jednim vještim trikom, kakvima su sklone časne sestre kada traže pastoralnu učinkovitost. Ta je učinkovitost, međutim, bila u službi jedne teologije koja, usuđujemo se reći, nije do kraja razumjela smisao Kristova otajstva, iako je slijedila stoljeća stroge kršćanske duhovnosti. Ovdje ćemo se ukratko pozabaviti tim smislom i tim otajstvom, oslanjajući se o suvremene teološko-liturgijske poglede.
Isusova stvarna prisutnost u svetoj hostiji
Raspravljamo dakle o Isusovoj stvarnoj prisutnosti u svetoj hostiji. Tema je to koja u općoj predodžbi vjernika katolike strogo dijeli od protestanata i svojevrsni je lakmus-papir istinske vjere. I tako se svaki „pravi“ katolik zacijelo barem nekada zapitao što znači to da je Isus stvarno prisutan u tom komadiću beskvasnog kruha, a ako je k tomu još i racionalno nastrojen, bit će to težak kamen kušnje njegovoj vjeri. Jer još ćemo nekako izaći na kraj s nevidljivim, nebeskim stvarnostima, ali ono što očima vidimo da ostaje isto, a kažu nam da se sasvim izmijenilo… Bolje ne razmišljati previše o tome.
Ipak, postoji duga tradicija teološkog i crkvenog promišljanja o toj stvarnosti, i ona nam može pomoći da stvari postavimo na ispravan način, umirimo savjest i osnažimo vjeru. Osobno su mi možda najkorisniji po tom pitanju bili spisi velikog Josepha Ratzingera, koji je kao nitko umio spojiti duboku i tradicionalnu crkvenost s umom suvremenog intelektualca.
U jednom svojem članku o temi stvarne prisutnosti Ratzinger podsjeća na trenutak iz daleke prošlosti kad je „prijetila opasnost da otajstvo euharistije bude rastrgano između dvoju skupina“. Prvu su činili pristaše „primitivnog realizma“ koji su stvarnost mogli poimati samo kao nešto tjelesno te su došli do zaključka: „u euharistiji žvačemo Kristovo tijelo“.
Ta struja doista nije daleko od našeg materijalističkog vremena kada nam izmiče svaka mogućnost predodžbe neke duhovne zbilje. Materijalizirali smo čak i sakramentalnu stvarnost – želimo dodirnuti, a ne uspijevamo prodrijeti dublje.
Produbljenje pojma stvarnosti
Drugu skupinu činili su zastupnici ništa manje primitivnog „simbolizma“, koji su u euharistiji vidjeli samo sliku, simbol Isusa Krista. Ratzinger zaključuje kako je Crkva izašla iz toga spora tako što je „produbila pojam stvarnosti“.
Naime, shvatilo se da stvarno nije samo ono opipljivo i mjerljivo, zapravo istinska stvarnost nadilazi ovaj vidljivi svijet, što je u stvari logično svakom vjerski osjetljivom čovjeku. I tako se u pretvorbi za vrijeme svete mise, koja je stvarni, a ne umišljeni događaj, mijenja ono bitno, supstancija, ono što se ne vidi, a kruh i vino izvana ostaju isti.
Još je sveti Toma Akvinski znao uobličiti tu misao u slavnom himnu koji i danas rado pjevamo na misi, i koji započinje stihovima: „Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš…“, a druga strofa nastavlja: „Vid i opip, okus varaju se tu, al’ za čvrstu vjeru dosta je što čuh.“ Dakle, govori se o prilikama kruha i vina koje mijenjaju svoju bit, ali ta promjena ostaje nevidljiva tjelesnim očima, a postaje vidljiva očima vjere.
Kako sve to približiti djeci?
Sada kada smo manje ili više shvatili Kristovu prisutnost, razmislimo kako ju možemo približiti djeci.
- Poslužite se pričama koje približavaju temu pretvorbe, poput Euharistije Brune Ferrera.
- Objasnite djeci važnost kruha uz slikovnicu poput Društva veselih kruhača.
- Sudjelovanje u svetoj misi: Vodite djecu na svetu misu, a više savjeta o tome kako dijete može biti prisutnije pod svetom misom pogledajte u videu serijala Mame pitaju.
- Uključujte djecu u svakodnevne obiteljske molitve.
Shvaćanje stvarne Kristove prisutnosti nije presudno pitanje vjere, ali opet je mnogo važnije nego što bismo mogli misliti na prvu. Naš odnos prema vjeri, prema čudima, prema biti kršćanstva određen je istom logikom. Trebamo se pitati tražimo li spektakularnu, mirakuloznu (mirabiloznu?) vjeru pri čemu vjera zapravo iščezava, ili slijedimo Kristovu logiku malenog, gorušičastog, naizgled neuspjelog kakvu nam pokazuju evanđelja.
Izvor: salesiana.hr
Foto: Unsplash
