Razgovarali smo sa Stijepom Gleđom Markosom, dubrovačkim tenorom koji je, nakon što je stekao svjetsku slavu, odlučio vratiti se u rodni Dubrovnik i uključiti se u humanitarno-volonterski rad u palijativnoj skrbi. Kako je u međuvremenu doživio obraćenje, kako je svoj glazbeni talent stavio u službu evangelizacije starih i nemoćnih te koja mu je najdraža duhovna skladba, pročitajte u nastavku.
Imate iza sebe veliku karijeru, doživjeli ste sve čari svjetske scene. Gdje ste sve u svijetu nastupali i što je ostavilo najveći dojam na Vas u toj fazi Vašeg života?
Svoju karijeru započeo sam na kazališnim daskama gdje sam kroz glavne uloge u mjuziklima stekao veliko iskustvo. Nakon više stotina predstava koje sam odigrao kao član Kazališta ‘Marin Držić’ u Dubrovniku, nastavio sam suradnju i sa Zagrebačkim gradskim kazalištem ‘Komedija’. Nastupao sam na brojnim festivalima gdje sam ostvario mnoge nagrade, među kojima grand prix ‘Zagrebfesta’, ‘Pjesmu Mediterana’, na ‘Šibenskoj šansoni’, gdje sam ponovno prije mjesec dana po drugi put osvojio nagradu i to ovoga puta nagradu publike za svoju autorsku pjesmu ‘Moja prava jubavi’.
Nastupao sam diljem svijeta od New Yorka, Los Angelesa do Londona, gdje sam i ostvario veći iskorak u karijeri 2012. godine, kada sam izabran za glavnu ulogu Maria Cavaradossia u operi ‘Tosca’. Uz podršku Kraljevske opere (Royal Opera House), tu sam ostvario britansku glazbenu stipendiju i nastavio svoje daljnje vokalno usavršavanje kod jednog od najpoznatijih britanskih tenora, Rylanda Daviesa, svjetski poznatog vokalnog pedagoga i profesora s Kraljevske glazbene akademije.
Upoznavajući velike umjetnike i kroz razne projekte pronašao sam svoj glazbeni izričaj i upoznao svoje vlastite mogućnosti kao glazbenika. Školovanje u inozemstvu i veliko glazbeno iskustvo otvorilo mi je nove mogućnosti za realizacijom glazbenih projekata.
Nakon, mogli bismo reći, vrhunca Vaše svjetske slave, odlučili ste se vratiti u Vaš rodni kraj. Kako to?
Teško je bilogdje otići kada te srce vuče u rodni grad. Dubrovnik je grad u kojem sam, može se reći, zasađen i volim ga. Bilo bi mi teško zamisliti živjeti bilo gdje drugo. Tu sam proveo dane mladosti i radosti. Danas nije prijeko potrebno živjeti u nekom velegradu da bi se mogao baviti umjetnošću, a i povezanost zrakoplovima omogućava mi često putovanje koje me uvijek vrati u moj mirni Dubrovnik.
U to se vrijeme dogodilo i Vaše obraćenje. Što je bilo okidač Vašem obraćenju? Kad bi Vas netko pitao zašto vjerujete, što biste mu odgovorili?
Unatoč svim bogatim glazbenim iskustvima i mogućnostima bio sam neispunjen i mogu reći da je upravo taj osjećaj neispunjenosti bio okidač ka obraćenju. Nažalost, čovjek često poistovjećuje sebe s onim što radi i svoj identitet gleda kroz vlastiti uspjeh i postignuće. Došao sam u jednu fazu života kada sam shvatio da mi nije dovoljan uspjeh u karijeri, tražio sam smisao u svemu tome i tada sam se, zahvaljujući velikom Božjem milosrđu, otvorio Njegovoj ljubavi. Odlučio sam predati Bogu svoj život i dopustiti Mu da me mijenja, oblikuje i usmjerava. Bog mi je dao mudrosti da spoznam svoju slabost i prolaznost života kojeg se ne isplati trošiti za vlastitu slavu i užitak. Zahvaljujući duhovniku kojeg je Bog postavio na pravo mjesto i u pravo vrijeme, progovorio je mom srcu kroz Božju Riječ. Vjeru koju imam u srcu dobio sam kao Božji dar. Kada sam iskreno tražio da Bog uđe u moj život, vjerujem da sam u tom trenutku primio vjeru kao Božji dar, jer ona nije nastala kao rezultat moje inteligencije ili nekog istraživanja. Kada sam prvi put iskrenog srca pogledao Božje evanđelje, nešto duboko u meni je reklo: ovo je Istina. I ja sam povjerovao u tu Istinu.
U rujnu 2017. godine dobili ste nagradu ʽPalijativac godineʼ, nagradu za humanitarno-volonterski rad u palijativnoj skrbi u dubrovačkoj bolnici. Kada ste se počeli baviti tim radom? Što Vas je potaknulo i kakva su Vaša iskustva tog rada?
Prije nekoliko godina odlučio sam na Odjelu palijativne skrbi u Općoj bolnici Dubrovnik pokrenuti glazbeni program kojim ću moći pacijentima koji se nalaze u teškom stanju bar na neki način ublažiti trenutke boli i donijeti malo nade. Odluka da provedem svoje vrijeme pjevajući na palijativnom odjelu nastala je u trenutku kada je jedan prijatelj preminuo upravo na tom odjelu. Želio sam svojim glasom, ali prije svega vjerom, donijeti malo nade i snage koju imamo jedino u Bogu. Za mene je to neopisivo iskustvo koje mi je pomoglo da ovaj život gledam posve drukčijim očima. Upoznao sam mnoge drage ljude koji su umrli i teško mi je u par riječi izdvojiti neki poseban trenutak jer je svaki bio poseban i izrazito emotivan. Razmišljam često da u tim posljednjim trenutcima njihova života imam priliku ohrabriti nekoga, utješiti, reći da je voljen, pokazati da nije zaboravljen. Zahvalan sam na tom Božjem daru koji me drži budnim da ne zaspim olako u ovom svijetu prolaznosti.
Vi, ukratko, niste zakopali Vaš talent i zadržali ga samo za sebe, nego ste ga usmjerili na služenje drugima. Na neki način ste ga stavili u službu evangelizacije. Jeste li pritom vidjeli promjene u ljudima? Njihova obraćenja?
Pozvani smo širiti Božju ljubav na druge i talent koji mi je dan na raspolaganje usrećuje me samo onda kada ima svrhu. Svrhu sam pronašao u Božjoj Riječi koja postupno mijenja moje srce pa tako i karakter. U isto vrijeme mijenjajući mene Bog dotiče i druge. Tako pokušavam slijediti srce svojim talentom i dati ga tamo gdje Bog želi. Kada te Isus dotakne, sve se promijeni. Srce se promijeni, a tako i način razmišljanja. A onda nije toliko komplicirano. Samo slijedi srce pa će se vidjeti grad koji svijetli na gori.
Koja Vas duhovna skladba najviše dotiče i zašto? Možemo li uskoro očekivati i neki album duhovne glazbe?
Najviše me dotiče skladba koja u sebi nosi čistu Božju Riječ, kao na primjer psalmi. Doživljavam pjevanje i izvođenje ovakve vrste glazbe kao pravu molitvu. Tako sam i sam uglazbio, odsvirao uz gitaru i otpjevao nekoliko psalama među kojima mi je jedan od najdražih psalam 18. Vjerujem da će se upravo psalmi naći na mom albumu duhovne glazbe koji je već u pripremi.
Vezano uz sve to, kako komentirate hrvatsku duhovnu glazbenu scenu?
U zadnjih par godina razvila se velika duhovna glazbena scena u Hrvatskoj. Slijedi se stil zapada, ali je vrlo važno da ne izgubimo svoju tradiciju i kulturu. Potrebno je više autorskih pjesama, ali, naravno, svakako je dobro da prije svega mladi imaju priliku da kroz duhovnu glazbu budu još bliže Bogu koji je najvažniji, važniji od svih pjesama i izvođenja.
Nekako se na ovo novo poglavlje Vašeg života nadovezao i međunarodni kulturni edukacijsko-rehabilitacijski festival ʽSentimentoʼ. Tko je dao ideju festivala? Kakvi su njegovi plodovi i impresije sudionika?
Festival ‘Sentimento’ pokrenuo sam prije sedam godina zajedno sa svojom suprugom kako bi na jedinstven način putem glazbe ranjivim skupinama društva omogućili integraciju u zajednicu unutar koje komuniciraju kao umjetnici i stvaratelji. Tijekom tog razdoblja pokrenut je i cjelogodišnji program glazbenih radionica ‘Unison World’, u kojem se glazba i glazbena umjetnost koristi kao platforma ujedinjenja i socijalne uključenosti ranjivih skupina društva kroz animaciju, rehabilitaciju i edukaciju s ciljem poboljšanja kvalitete života.
Glazba omogućuje izričaj i interakciju kod onih kojima nije lako komunicirati. Tako osobama koje su zbog bolesti ili teške životne situacije isključene iz zajednice glazba daje priliku da pobijede osjećaj isključenosti ili ograničenja. Brojni kolege glazbenici koji su bili uključeni u kulturno-umjetnički program festivala ‘Sentimento’ prepoznali su istinsku vrijednost dijeljenja svojih talenata s onima koji su u potrebi, tako da se putem ovog projekta stvorila velika obostrana radost svih sudionika, kako glazbenika, tako i korisnika različitih domova. Festival ‘Sentimento’ je davno prešao granice Hrvatske te uključuje i međunarodne glazbenike i korisnike.
I, za kraj, kakvi su Vam planovi za budućnost? Imate li u pripremi kakav novi projekt?
Osim nastupa i koncerata trenutno radim na svojim autorskim pjesmama. Zadnju autorsku skladbu ‘Moja prava jubavi’ predstavio sam na ovogodišnjem festivalu ‘Šibenska šansona’, na kojoj sam dobio nagradu publike, a prije nje sam na 40. ‘Uskrs Festu’ u Lisinskom izveo skladbu ‘Nebo ljubavi’, za koju smo glazbu i tekst napisali zajedno supruga i ja. Uglazbio sam i snimio psalam 18 koji je postao omiljen među ljubiteljima duhovne glazbe. U međuvremenu sam napisao veliki broj pjesama duhovne i životne tematike koje planiram objaviti u budućnosti.
Razgovor vodio: K.P.
#StijepoGleđMarkos #palijativa #muževnibudite
