U Parizu je Nicolas Herman upoznao veliku i gorljivu zajednicu Bosonogih karmelićana iz samostana sv. Josipa, u ulici de Vaugirard. U lipnju 1640., u dobi od 26 godina, pridružio im se kao “brat laik” (“frater donatus” kako kažu Ustanove) i dobio je habit dva mjeseca kasnije. U to se doba habit braće laika razlikovao od habita braće klerika. Habitu brata laika nedostajala je kapuljača i bijeli plašt. Također, braća laici sjedili su na zadnjim mjestima u blagovaonici i u koru. Od tada na dalje nosit će ime brat Lovro od Uskrsnuća.
Nakon dva mjeseca postulature i dvije godine novicijata, 14. kolovoza 1642. god., uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, Lovro je, sada već u dobi od 28 godina, dao svoje vječne zavjete kao “brat laik.” Ustanove reda navode da braća “neklerici” trebaju biti “pobožni, jednostavni, vjerni, i predani radu, jer su pozvani na rad.”
Postojala je međutim i bolna strana njegova duhovnog iskustva:
Ipak ću Vam reći da sam tijekom prvih deset godina života puno trpio. Nemir zbog toga što nisam pripadao Bogu onako kako sam želio, pa moji prošli grijesi koje sam stalno imao pred očima, uz silne milosti kojima me je Bog obasipao, bili su uzrok svih mojih jada. Tijekom tog razdoblja često sam padao, ali sam se odmah dizao. Činilo mi se da su sva stvorenja, pa i sam Bog – protiv mene, a da je samo vjera na mojoj strani. Tada me je mučila misao, kako je sve to samo posljedica moje preuzetnosti, te i da sam pretendirao da budem odjednom tamo gdje drugi stižu tek uz cijenu napora; drugi put bih mislio da sam se svojevoljno osudio da za mene nema nikakvog spasa. Međutim, prihvativši činjenicu da bih mogao provesti svoj život u patnji u takvim mukama i nemirima – koje ni na koji način nisu umanjivale moje povjerenje u Boga nego su samo služile povećanju moje vjere – iznenada sam se našao promijenjen i moja duša, koja je do tada uvijek bila uznemirena, doživjela je dubok nutarnji mir jer je pronašla svoje središte i odmorište.
Dugo i osobno iskustvo uvjerilo je našeg brata da je vježba Božje prisutnosti odlično sredstvo za jačanje sjedinjenja s Bogom. Svom je duhovniku objasnio, kako smo već pročitali, kako je nakon deset godina postupno prešao iz pretežito meditativne molitve u dodir s Gospodinom, prisutnim “u dnu mojega srca.” Zatim se ova prisnost nastavila tijekom “ostatka dana, pa čak i za vrijeme rada.” Nastavlja ovim riječima:
Nisam osjećao nikakav umor, ni sumnju glede mog stanja budući da nemam neku drugu volju osim volje Božje, koju želim izvršiti u svim stvarima i kojoj sam toliko podvrgnut, da se ne bih želio čak ni podići slamku s tla protiv njegove volje, ni iz kojeg razloga osim iz čiste ljubavi. Napustio sam sve moje neobavezne pobožnosti i molitve te sam se posvetio isključivo tome da uvijek ostanem u Njegovoj svetoj prisutnosti, u kojoj ostajem jednostavnom pozornošću i općim ljubećim pogledom na Boga, kojega bih mogao nazvati aktualna Božja prisutnost ili još bolje, nijemi i tajni razgovor duše s Bogom, koji se gotovo više ne prekida i koji mi ponekad izaziva nutarnja, a često i vanjska zadovoljstva i radosti, tako velika da ih s mukom obuzdavam.
Međutim, bez ulaganja napora ne postiže se mnogo. Već je pri ulasku u Karmel, Lovro bio uvjeren da treba “dati sve da bismo dobili Sve.” Da bi se naučilo živjeti “die ac nocte,” danju i noću u Volji i Prisutnosti Božjoj, kako nas poziva Pravilo Karmela, traži se ona “determinada determinación” (odlučna odlučnost) o kojoj je govorila sv. Terezija od Isusa. Brat Lovro, duhovni sin Terezije od Isusa i Ivana od Križa, misli o tome na isti način. U svom gore spomenutom pismu, piše:
Znam da za vježbanje Božje prisutnosti srce mora biti ispražnjeno od svih drugih stvari, jer ga Bog želi posjedovati u cijelosti, a ne može ga posjedovati u cijelosti prije nego li ga isprazni od svega onoga što nije On. Bog naime ne može djelovati u srcu, niti može činiti ono što bi želio ako ga potpuno ne predamo njemu da s njim može činiti ono što želi.
Izvor: karmel.hr
Foto: Unsplash
