Molitvu ispred katedrale i kasnije na Trgu pratio sam kao informaciju i kao događaj nečeg novog od samoga početka. Doživio sam to kao hrabar i odvažan čin. Prisjetio sam se scena, mislim iz Španjolske, gdje muškarci mirno stoje ispred crkve ili katedrale na ulazu i mole dok drugi bacaju jaja i povrće na njih, psuju, pljuju po njima i vrijeđaju ih. Pomislio sam: bit će ovoga i kod nas. Na kojoj strani bih ja bio – nije mi bilo upitno.
Mislim da sam imao poticaj/želju od samoga početka uključiti se u molitvu, ali očito je da sam bio dugo vremena pasivan, paraliziran, vezan (duhovno), što god, ali nisam se odazivao. Katkad sam zaključio da imam posla koji baš taj dan moram obaviti, katkad sam zaboravio da je prva subota, katkad… I tako su prolazili mjeseci. Kad bih vidio vijesti s raznih portala koje su se uglavnom negativno referirale na to što se događa na Trgu, sam bih sebe prekorio u stilu: „Opet si zaboravio na vrijeme se uključiti! Opet si zakasnio!“ i sl. Imao sam namjeru odazvati se na molitvu kao duhovnu potporu pa sam i na to često „zaboravljao“ ili bolje rečeno – ometanja i prepreke su bile neprestane i jake. Ipak sam se nakon nekog vremena uključio, prvo u zagovornu molitvu, a nakon toga je stigao poziv za duhovnu obnovu u Međugorju (na koju sam se odazvao), a nakon toga krenuo i na molitvu na Trg.
Moj prvi dolazak na Trg… Uuuuh…. Prilazim i vidim po pokrajnjim ulicama puno policije, kao da se sprema utakmica suparničkih klubova. Ostajem zapanjen. „Pa zar ih toliko treba radi molitve? Zar je to takav veliki fajt“, pitam se. Nema toga u medijima, ne pokazuju mediji da je policija ovdje da čuva molitelje od prosvjednika.
Došao sam nešto ranije i odmah dobio zaduženje za držanje bannera. Kad je počela molitva, a u isto vrijeme i bubnjanje, teško je opisati kako sam se osjećao. Na oči naviru suze i dolaze riječi: „Napokon si došao!“ Zapanjuje me agresija prosvjednika, zbunjuje mlakost i nezainteresiranost slučajnih prolaznika – opet se vraćam i usredotočujem na molitvu, ali riječi molitve teško izlaze na usta. Najradije bih plakao. Kad je počela molitva, prisjetio sam se svjedočanstva vlč. Ante Stjepanovića i shvatio, tj. osjetio, ne tom snagom kao i on, ali ipak trunčicu, da nismo sami. Da je Majčica s nama.
Osjećaji, stanje srca, misli… Ne mogu opisati te trenutke. Zato bih svima koji ne razumiju zašto molimo na Trgu, a ne u crkvi ili svojoj sobi, poručio: dođite na Trg na prvu subotu u mjesecu, stanite sa strane, gledajte i promatrajte nas koji molimo krunicu i protivnike molitve pa se odlučite gdje vas srce vuče. Ne vjerujte drugima što pišu i govore, bilo u medijima ili čak pojedincima u crkvi. Dođite, sami se uvjerite i odaberite stranu kojoj pripadate. Sredine nema. Ne zavaravajte se: sredine nema. I kad bih htio nekome posvjedočiti svoje iskustvo, da možda nekoga zainteresiram, nemam puno riječi već samo poziv: dođi i odaberi stranu na kojoj pripadaš. Pripadaš li onima koji mole u zgodno i nezgodno vrijeme, u osobnom ili javnom prostoru ili onima koji su protiv molitve. Dođi i odaberi. Možda ne moraš dolaziti svaku subotu na Trg, ali morat ćeš odabrati stranu kojoj pripadaš.
Gledam i žene koje mole s nama unatoč svim vrijeđanjima i omalovažavanjima javnosti. Unatoč svim zanemarivanjima. One su ovdje kao dokaz i svjedočanstvo: da razumiju što znači duhovni autoritet muškarca, da nas podržavaju i moleći govore: trebamo jake muškarce koji mogu prignuti koljena i moliti, trebamo u obitelji duhovne autoritete, a ne mlakonje. Mi koji molimo na Trgu i one koje nas prate molitvom, ali ne samo na Trgu nego i u svojim domovima i crkvama, svjesni smo da autoritet nema veze s agresijom i nasiljem, a još smo svjesniji činjenice da je molitva u javnom prostoru nužna.
Zašto netko npr. ima potrebu iznositi svoju spolnu orijentaciju u javnosti? Zar to nije stvar intime, zar to nije stvar sobe, a ne ulice? Zašto oni iz crkve koji su protiv molitve u javnosti nisu i protiv javnog pokazivanja ovih stavova? Sve mi to prilazi kroz misli. Ne povlačim paralelu, ali moramo biti svjesni da i mi moramo u javnom prostoru svjedočiti svoje stavove i vrijednosti. Nema više sakrivanja. Nerazumijevanja sam doživio i od strane nekih svojih bližnjih i postao svjestan kako su podlegli informacijama samo jedne strane, kako ne razumiju što znači molitva na trgovima, a ponajviše ne razumijem one iz Crkve koji više vjeruju protivnicima molitve, onima koji psuju, vrijeđaju i omalovažavaju, a ne onima koji mole.
Tog je dana donesena odluka – moram dolaziti svaki mjesec, sve obveze i ometanja staviti sa strane i odazvati se Majčinom pozivu. Iako sam krenuo sâm iz moga grada, sada nas dolazi trojica – sada imam novu braću u Kristu. Nakon molitve na Trgu počela je i molitva nas muškaraca u župi koji dosad doslovno nismo ni bili uključeni u to.
I, za kraj, napomena: ne smatram se svetim i boljim od drugih. Grešan sam, ali željan osobne duhovne promjene. Po plodovima ćete ih prepoznati. Zahvaljujem Bogu na svim udijeljenim milostima po zagovoru Bezgrešnog Srca Marijina.
Antun iz Gline
Foto: Filip Đekić
