U Sofiji, glavnom gradu Bugarske, nalazi se jedna od najvećih pravoslavnih crkava na svijetu – katedrala sv. Aleksandra Nevskog. To nije samo katedrala bugarskog patrijarha, već i nacionalno svetište, simbol bugarske nacije i glavna turistička atrakcija.
Da ste posjetili katedralu između otprilike 2000. i 2018. godine, dočekao bi vas loše odjeven, stariji muškarac s plastičnom čašom u ruci, koji je izgledao kao još jedan beskućnik prosjak. Taj je čovjek bio Dobri Dobrev, ponekad zvan „Starac Dobri“ ili „Djed Dobri“.
Ovaj jednostavan čovjek svakodnevno je pješačio 19 kilometara od sela Bailovo do katedrale kako bi prosio novac. Živeći siromašno u maloj sobi uz seosku crkvu, novac nije koristio za sebe, već za potporu dobrotvornim organizacijama: crkvama, sirotištima, samostanima i katedrali. Procjenjuje se da je dao preko 70.000 dolara za potporu tim ciljevima. Iako su Pravoslavna Crkva i bugarska vlada često nisu slagale oko toga tko je odgovoran za održavanje katedrale, ovaj starac s plastičnom čašom dao je više za potporu katedrali i drugim dobrotvornim organizacijama nego bilo koji od najbogatijih Bugara.
Njegov život
Dobri Dimitrov Dobrev rođen je 20. srpnja 1914. u bugarskom selu Bailovo. Njegov otac Dimitir poginuo je u Prvom svjetskom ratu, a majka Katarina ostala je sama odgajati djecu. Dobri se oženio 1940. i bio je blagoslovljen s četvero djece, od kojih je dvoje nadživio. Malo se toga zna o njegovom osobnom životu jer je nerado govorio o sebi. To vrijedi za mnoge velike svece: detalji njihovih života nisu važni, njihova djela govore nam sve što trebamo znati. Poznato je da mu je tijekom bombardiranja Sofije tijekom Drugog svjetskog rata sluh trajno oštećen eksplozijom.
Ono što je dobro poznato jest da je s godinama postajao sve više uronjen u svoju pravoslavnu vjeru. Godine 2000. sve što je imao predao je Crkvi, doslovno shvaćajući Gospodinove riječi:
„Ako želiš biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. Onda dođi i slijedi me!“ (Mt 19, 21)
Dobri se preselio u malu kolibu pored seoske crkve sv. Ćirila i Metoda u Bailovu. Spavao je na jednostavnom drvenom krevetu, često preferirajući spavati na drvenom podu. Njegove ostale stvari bile su oskudne: odjeća mu je bila iznošena i zakrpana. Kad su ga pitali zašto ne zadržava dio novca koji je skupio za vlastite potrebe, odgovorio je da mu ne treba ništa više od onoga što ima. Živio je od svoje mjesečne državne mirovine od oko 80 eura, uz ljubaznost drugih. Bio je zadovoljan svojim jednostavnim životom, ponavljajući riječi sv. Pavla:
„Naučio sam biti zadovoljan bez obzira na okolnosti. Znam što znači biti u oskudici i znam što znači imati u izobilju. Naučio sam tajnu zadovoljstva u svakoj situaciji, bilo da sam sit ili gladan, bilo da živim u obilju ili u oskudici. Sve to mogu u Onome koji mi daje snagu.“ (Fil 4,12-13)
U Gospodinu je usnuo u dobi od 103 godine 13. veljače 2018. Stotine ljudi prisustvovalo je njegovom sprovodu i pokopu u seoskoj crkvi u Bailovu, uključujući Njegovu Svetost, patrijarha bugarskog Neofita.
Izvor: acrod.org
