Duhovno pratiti ljude znači dati im život. Mi u toj pratnji nismo niti mjesto, niti svrha, niti spasitelji. Ali, kao pratitelji, imamo veliku odgovornost pomoći drugim ljudima da žive život i da ga imaju u izobilju.
Slušam mnogo životnih priča. Najčešće ljudi sa mnom dijele patnju. Mnogo je patnje i različiti su joj oblici. Čovjek traži spokoj, odgovore, vodstvo. Ljudi me pitaju me kako sve to mogu podnijeti. Nije tajna:
– Molitva. Svaku osobu predajem Bogu. S čistom nakanom prije svakog razgovora, molim Ga da mi pomogne znati što reći ili učiniti. Na kraju svaku osobu predajem u Njegove ruke.
– Sloboda. Život svake osobe nije moj život. Živim empatiju slušanja: smijte se s onima koji se smiju, plačite s onima koji plaču, kako kaže sv. Pavao. To je život druge osobe, a ne moj.
– Poniznost. Kad ja ne mogu, usmjerim osobu nekome tko je može bolje voditi. Kad osjetim umor vlastite duše, tražim pomoć.
– Briga o sebi. Trebam vrijeme za vlastitu molitvu, da se odmorim, čitam, educiram, da ne radim ništa, budem sa subraćom, obitelji i prijateljima, da plešem.
– Samopouzdanje. Kada osjećamo i živimo svoj poziv, prepuštamo se povjerenju u Boga koji nas je pozvao. Postoji snaga Duha koja prebiva u nama, dar koji daje snagu. U mom slučaju, ili tko god prati, to su darovi slušanja, suosjećanja, asertivnosti, molitvene tišine.
– Radost. Da biste pratili sjene i davali svjetlost, potrebno je dopustiti si biti opijen čežnjom za Dobrim, Lijepim i Skladnim, kao na kraju svakog dana stvaranja.
I ako postoji nešto što me tjera da shvatim to duhovno pratiteljstvo, onda je to vidjeti osobu koja otkriva više života i radosti u Bogu.
Izvor: ignacije.hr
Foto: Unsplash
