Svima onima koji su mislili da se možemo snaći bez puno buke – nastavljajući mirno živjeti usred svijeta, živeći svoju kršćansku vjeru bez ikakva sukoba ili puno pažnje – to je vrijeme prošlo.
Suočeni s uništenjem obitelji i mnoštvom drugih pritisaka, čak i banalnih poput pravljenja plagijata, moramo živjeti drukčije od svijeta. I moramo početi s jednostavnim promjenama u vlastitom životu, prekinuti svjetovne navike, prestati se prilagođavati kulturi, prestati tražiti izgovore.
Koliko smo puta rekli sljedeće:
„Ne mogu to učiniti.“
„To se nikada neće dogoditi.“
„Nije realno.“
„Možda kad ovo prođem.“
Pa, sada je vrijeme da živimo drukčije. Ne možemo se opravdavati da ćemo kasnije promijeniti svoje navike: da ćemo prestati previše gledati televiziju, provoditi previše vremena na internetu, ne živjeti čedno ili što god nam stoji na putu da hrabro i radikalno slijedimo Krista. Kako način na koji se odijevamo, govorimo, trošimo vrijeme i novac te se ponašamo upućuje na Krista?
Pronađite i slijedite svoju misiju
Druga strana medalje jest imati hrabrosti pozitivno živjeti drukčije. Na što vas Bog poziva, a vi ne činite? Što možete učiniti da biste slijedili Krista upravo sada i pomogli drugima da to čine? Blaženi kardinal Newman je to možda najbolje rekao:
Bog me stvorio da za njega vršim određenu službu. Povjerio mi je neki posao koji nije povjerio drugome. Imam svoju misiju.
Sveti Augustin možda je najbolji primjer zaglavljenosti u kolotečini. Pod vodstvom svetog Ambrozija, pronašao je istinsku mudrost Svetog pisma i znao je da mora nešto poduzeti, ali nije mogao. Nije mogao prekinuti vezu sa svojom konkubinom, a kada ju je majka konačno poslala natrag, uzeo je drugu. Tada je čuo priču o svetom Antunu Egipatskom i kako je odmah slijedio riječi Evanđelja, prodao sve što je imao i slijedio Krista. Augustina je dirnulo u srce što su toliki ljudi slijedili Antunov primjer, a on nije mogao. Odjednom je pojurio u svoj vrt i plakao pod kruškom i, nadahnut glasom djeteta da uzme i pročita, uzeo je Pavla i čuo Gospodina kako mu govori izravno: „Obuci se u Gospodina Isusa i ne brini se za tjelesne požude.“ I to je bilo dovoljno. Gospodin ga je potaknuo da odbaci svoj stari život i da započne novi u Kristu.
Što mi čekamo? Kako možemo izaći iz svojih života i ući u vrt kako bismo mogli slušati glas Gospodinov koji nam govori, pokazuje nam našu misiju i prihvatiti milost da je slijedimo?
Živjeti drukčije od svijeta
U osnovi, da bismo slijedili Krista, ne možemo se samo slagati sa svijetom. Sveti Benedikt to jasno i snažno stavlja do znanja u svojim alatima dobrih djela. Moramo „postati stranci svjetovnim putovima“ i „ne davati prednost ničemu nad ljubavlju Kristovom“ (Pravilo svetog Benedikta, poglavlje 4).
Kakav je put svijeta? Svijet traži vlastito dobro. Usredotočen je na sebe, u onome što bi sveti Augustin nazvao amor sui (ili samoljublje). Ne biti od svijeta znači biti usredotočen na veliko dobro koje nadilazi vlastito ja. Za Augustina to ne može biti ništa manje od amor Dei (ljubav prema Bogu), naš jedini istinski cilj i sreća. Svatko mora birati između ove dvije ljubavi, oblikujući nas u dva grada, Grad Boga ili Grad Čovjeka. Grad Čovjeka je svijet, zajednica onih koji traže svoj kraj ili cilj u ovom svijetu i u sebi samima.
Svijet predstavlja izazov u svakom dobu, ali u kontekstu naše vlastite „kulture smrti“, koja je sada usmjerila pogled na uništenje braka, moramo biti promišljeniji nego ikad u prekidanju naše vezanosti za struju svijeta. A svijet je brza rijeka koja nas odnosi ako nismo ukorijenjeni u Kristovoj stijeni, koja je most preko ovog svijeta, kako to opisuje sveta Katarina Sijenska u svojim Dijalozima:
Ali onaj tko ne hoda ovim putem, ide ispod mosta, u rijeku gdje nema kamenja, samo voda, a budući da u vodi nema potpora, nitko ne može putovati tim putem a da se ne utopi; tako su nastali grijesi i stanje svijeta. Stoga, ako se ljubav ne usmjerava na kamenje, već se usmjerava, s neujednačenom ljubavlju, na stvorenja, ljubeći ih i držeći ih daleko od mene, duša se utapa, jer stvorenja su poput vode koja neprestano teče, a i čovjek neprestano prolazi poput rijeke, iako mu se čini da stoji mirno i da stvorenja koja voli prolaze, a ipak on neprestano prolazi do kraja svog putovanja – smrti!
Ne možemo se tek tako prepustiti nošenju svijetom, uvlačeći nas u našim vezanostima za njegova dobra, jer ih preferiramo u odnosu na viša dobra. Ili, da to kažem otvorenije, možemo citirati Chestertona: „Mrtvo biće može ići sa strujom, ali samo živo biće može ići protiv nje.“ Kršćanin se u biti protivi struji ovoga svijeta.
Povjerenje
„Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi“ (Iv 15, 19).
Kad bi ova bitka protiv svijeta ovisila samo o nama, trebali bismo početi pakirati kofere i krenuti u brda. Ali Krist nam je rekao: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16, 33). Možemo ići protiv struje jer više nismo mrtvi, nego „živo biće“ u Kristu:
„I vi bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijeha u kojima ste nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tomu duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima. Među njima smo i mi nekoć živjeli u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi, te po naravi bijasmo djeca gnjeva kao i drugi. Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu“ (Ef 2, 1–6).
Krist sada vlada svijetom u moći i naša je misija u službi Kralja. Stoga se ne obeshrabrite, ne dopustite da vas se prisili slijediti svijet i imajte hrabrosti slijediti Kraljev put u život. Sada je vrijeme da uzmete križ i slijedite njegov put, a ne put svijeta.
Izvor: catholicgentleman.com
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
