Svetlana Alilujeva jedina je kći poznatog sovjetskog diktatora Josifa Staljina. Rođena je 1926. godine. Odrasla je u okruženju gdje se Boga nije spominjalo. Njezin je otac upravljao Komunističkom partijom i vladom koja je dala sve od sebe da smanji ulogu religije u životu ljudi, ili da je se iskoristi za promicanje komunističke ideologije.
San koji se nije ostvario
„Prvih 36 godina, koliko sam živjela u ateističkoj Rusiji, nisam živjela u potpunosti bez Boga. Odgojili su nas roditelji ateisti, škola je bila sekularizirana, a društvo duboko materijalističko. Nije bilo govora o Bogu. Moja baka po ocu, Ekaterina Đugašvili, bila je gotovo nepismena seljanka koja je rano ostala udovica, ali je imala povjerenja u Boga i Crkvu. Bila je vrlo pobožna i marljiva; sanjala je da će njezin sin, moj otac, postati svećenikom“ – napisala je Svetlana u svojoj biografiji Dvadeset pisama prijatelju. Taj se san nikada nije ostvario.
I baka s majčine strane, Olga Allilouieva, bila je vjernica: „Rado nam je govorila o Bogu. Od nje smo prvi puta čuli riječi kao što su Bog i duša. Za nju su one bili temelji života. Zahvalna sam što je Bog dopustio mojim dragim bakama da posiju sjeme vjere. (…)“ – posvjedočila je Staljinova kći.
To sjeme vjere bilo je zalijevano suzama. Svetlana se prisjetila trenutka kada je prvi puta u životu molila Boga za ozdravljenje. Bio je to kada je njezin 18-godišnji sin bio jako bolestan. „Nisam znala niti jednu molitvu, čak ni Očenaš. Znala sam da me je Bog čuo. Nakon što je moj sin ozdravio, osjetila sam snažnu Božju prisutnost“ – napisala je.
Odlazak u SAD i susret s katolicima
Kasnije je upoznala i fra Nicolása Goloubtzova, koji je potajno krstio odrasle ljude koji nisu bili vjernici. Svetlana je tako krštena 20. svibnja 1962. godine u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi.
Pet godina kasnije, nakon propasti Sovjetskoga saveza i života u Švicarskoj, prvi se puta susrela s rimokatolicima. Nakon što se je preselila u Sjedinjene Američke Države, susrela se s brojnim religijama. Pokušavala je otkriti što je ispravno u mnoštvu vjeroispovijesti, a odgovori na njezina pitanja činili su joj se previše apstraktnima.
Sve se počelo mijenjati kada je primila pismo svećenika iz Pennsylvanije, oca Garbolinoa, koji ju je pozvao na hodočašće u Fatimu, povodom 50. obljetnice ukazanja. Nije mogla ići, ali je nastavila pismima komunicirati s njim. To je potrajalo gotovo 20 godina. 1976. godine sprijateljila se s katoličkim bračnim parom u Kaliforniji i s njima je živjela dvije godine.
„Euharistiju sam počela doživljavati kao nešto stvarno i nešto što mi je potrebno“
Šest godina kasnije, Staljinova kći preselila se sa svojom kćeri u Cambridge u Engleskoj. U to se vrijeme počela približavati Katoličkoj Crkvi. U tome joj je puno pomoglo čitanje zapaženih knjiga poput one Ruskinje Raïsse Maritain (supruge Jacquesa Maritaina koja se je obratila na katoličanstvo). Kasnije je i službeno postala katolkinjom i počela svakoga dana ići na misu. „Prije nisam imala želju oprostiti i pokajati se, i nisam mogla voljeti svoje neprijatelje. Ali to se je promijenilo kada sam počela odlaziti na misu svakoga dana. Euharistiju sam počela doživljavati kao nešto stvarno i nešto što mi je potrebno.“, kazala je jednom Staljinova kći.
Izvor: book.hr
Foto: Unsplash
