U šumi neznanja, izgubljenosti i, naravno, pomanjkanja svijesti o samome sebi, mnogi se vjernici prečesto pozivaju na treću božansku osobu, Duha Svetoga. Da se razumijemo, u tome nema ništa loše. Ipak, često i sam Duh Sveti biva sveden na nešto mitsko i magijsko, ovisno o potrebi. Tako gledano, želja za pobožanstvenjenjem biva zamijenjena onom da se pobijedi u nekoj od rasprava.
On je, čini se, potpuno zaboravljena božanska osoba. Ponekad, u trenutcima kada nedostaje razumne argumentacije, brojni se rado pozivaju na njegovo djelovanje, pripisujući mu pri tome one proizvoljne atribute temeljene ni više ni manje nego na Svetom pismu. Ali ,naravno – na onim odlomcima te svete knjige kako i kada odgovaraju ovisno o situaciji i kontekstu u kojem se ne želi napustiti svoje uvjerenje, jednako kao i tome kako misle da su shvatili nešto – što očito nisu shvatili.
No krenimo redom. Temelj svake kreposti je ni manje ni više nego razboritost. Krepost razboritosti u svom temeljnom ustrojstvu otvara čovjeka svijetu moralne istine i shodno tome – svijetu vrijednosti. Razum je temeljna oznaka slike Božje u čovjeku, ono po čemu je čovjek – čovjek. Razum u sebi sadrži sve načine zamjećivanja stvarnosti, osobito vjere. U enciklici Fides et ratio piše kako je razum bez vjere opasan i slijep. Štoviše, vjera bez razuma donosi tek pokoju naizgled lijepu, a u svojoj biti okrutnu i nevrijednu vjerovanja priču. Vjera se ne protivi razumu, a ipak, vjera koju neki naviještaju nerijetko vrijeđa sam razum.
Tako gledano, teško je ne začuditi se modernim i suvremenim samoprozvanim prorocima, a onda i onim vjernicima koji ih slijede. Mnogi se često pozivaju na tzv. viđenja i poticaje, mistična iskustva i objave, ukazanja i tome slično, pri čemu sva crkvena predaja, Sveto pismo i učiteljstvo biva relevantno, a razuman pogled na stvarnost oko sebe sve samo ne ispravan. Toga nije izuzet ni sam Gospodin, koga se kao nasljeduje, a čije se oštre riječi u nastavku ne uzimaju ozbiljno, budući da je to jednostavno nešto što nas se vjerojatno ne tiče. Doista, sam Krist je rekao: Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’ (Mk 7, 22–23).
Pretpostavljam da bi se, s obzirom na težinu riječi koje poneki vjernici izgovaraju, prorokuju i tome slično, ove Isusove riječi iz Markova evanđelja nekako mogle i ignorirati, jer ipak, nekako se ne uklapaju sa svim tim viđenjima, ukazanjima i savjetima. Pa opet, i ta viđenja i ukazanja vezana su uz neke Isusove riječi. Pitanje je onda – koji je Isus – Isus? Isus iz Evanđelja? Ili Isus privatne ‘objave’? Isus kojeg naviješta Crkva već 2000 godina, ili neki drugi Isus?
Nerijetko se u nemogućnosti izlaganja svojih nerazumnih stavova često dolazi i do sukoba s mjesnom crkvom, ordinarijem i svim pravovjernim i revnim promicateljima naše vjere. U odnosu na one, kako je sam Krist rekao, bezakonike koji zaluđuju mase pod krinkom Evanđelja, naši biskupi često bivaju shvaćeni kao ljudi upućeni u sve – samo ne u svijet vjere i morala. Najednom, biskupi, koji u svojoj želji da svoje stado vrate na pravi put, bivaju shvaćeni kao oni koji su izgubljeni i koje zapravo treba izvesti na pravi put. A što će im (nam) drugo pomoći doli pokoja nova ‘objava’? I to od iste one osobe koja ne poštuje mjerodavni crkveni autoritet. Zaista impozantno!
Žalosno je i to što se pri tome mnogi vjernici, pa onda i samoprozvani proroci, pozivaju na iskustva svetaca koji su prolazili razne životne torture. Doista, mnogi su sveci, gledano kroz crkvenu povijest prolazili bolna iskustva, pa čak i od Crkve. Samo – ti isti sveci nikada nisu odbijali poslušnost Crkvi, čak i kada su pretpostavljali da su krivo osuđeni. Mislim da se upravo kroz takve situacije ni manje ni više pokazalo njihovo pravo lice. Baš u tim trenutcima, mnogi su prepoznali priliku za rast, a ne napad. Mnogi su bili spremni revidirati svoja stajališta, propitati svoja djela i promisliti ne samo o svom dobru, već o dobru Crkve, koju su zaista silno voljeli. Majka Terezija je, nakon dužeg vremena korespondencije s lokalnim nadbiskupom ipak dobila dozvolu za osnivanje Reda. Zanimljivo je i to da je u jednom trenu njezin duhovnik Majci Tereziji zabranio i pomišljati o osnivanju Družbe. Majka je to ponizno prihvatila, a njezin je duhovnik, shvativši o kakvoj se osobi radi, shvatio i da njezino djelo zaista sadrži božanski poticaj.
U odnosu na Majku Tereziju i druge svete primjere, isto se ne može tvrditi i za moderne i samoprozvane proroke, odnosno – bezakonike. Štoviše, više su nalik Isusovom opisu farizeja – Govore, a ne čine, ljudima tovare lažne terete, a sami da bi ih prstom mrdnuli. Naizgled su divni i krasni, slatkorječivi i prepuni ljubavi i to, naravno, do onog trena u kojem ih se ne suočava s istinom i onime što njima ne odgovara. Tako zapravo svojim djelima ne pokazuju ljubav prema Gospodinu, već je jasno kako samog Gospodina koriste kao sredstvo u postizanju svog cilja. I to, naravno, u ime Evanđelja. A onda, da bi ta, moja, sveta i autentična riječ, temeljena ni više ni manje nego na osobnom poticaju i osjećaju zaživjela unatoč tome što mi se govori da je preispitam, ne mogu drugo doli prokazati onoga tko mi se u tome protivi, pa bio on i sama Crkva.
I za kraj, kako to obično biva – nećemo koristiti razum. To nije važno. Držat ćemo se vlastita nahođenja, slijedit ćemo poticaje srca i osobne želje. One su dobre, zar ne? Naravno da jesu. Toliko su dobre i toliko je vjerodostojno slijediti vlastite ideje da jedna od zbornih molitava glasi ovako: Dobrotom svojom prosvijetli tamu našeg srca. Ti si nas obnovio nebeskom milošću: ne daj da nas vode pogubne želje.
Foto: Unsplash
