Jedan od najvećih intelektualaca 19. stoljeća bio je Frederick Douglass, rob rođen na plantaži.
Oca nikada nije vidio, ali mu je u sjećanju ipak ostalo da ga je majka posjećivala prvih nekoliko godina života, gdje bi potajice ležala kraj njega cijelu noć, prije nego bi pred jutro morala brzo pobjeći.
Frederick je odrastao i robovao po raznim plantažama, često prebijan i bičevan i ponižavan. Nerijetko i zato što je pokazivao ono što crnac nikako nije smio – inteligenciju.
Jednoga dana mu je vlasnik prokomentirao da robovi ne bi smjeli znati čitati jer bi to moglo učiniti da se zažele slobode.
Zbog tog, Frederick je odlučio da potajice nauči čitati sam.
Čitao je sve. I učio, učio, učio, makar bio najobičniji rob. I jednoga dana, kako to nekada biva – zaljubio se u jednu djevojku, a ona ga je nagovorila da pobjegne.
Kad je pobjegao, slobodu je opisao ovako:
„Živio sam više u jednom danu slobode nego u cijeloj godini svog ropskog života. Bilo je to vrijeme radosnog uzbuđenja koje riječi ne mogu opisati.“
Na slobodi je postigao mnogo i bio veoma cijenjen u društvu. Cijeli život se borio za emancipaciju crnaca, ali – rijetko za ono doba – i za ženska prava.
Ostao je poznat kao jedan od najvećih govornika i intelektualaca 19. stoljeća. Objavio je tri knjige i održao tisuće govora.
Jednom je rekao:
„Poznavao sam dječaka čiji su majka i otac umrli kad je imao šest godina. Bio je rob i nitko se nije brinuo za njega. Spavao je na zemljanom podu u kolibi, a za hladnog vremena bi se uvukao u vreću za brašno. Često bi ispekao listove kukuruza i pojeo ih da utoli glad, a mnogo puta bi se uvukao pod štalu da bi pronašao jaja, koja bi ispekao na vatri i pojeo.
Taj dječak nije nosio hlače kao vi, već košulju od kudjeljnog platna. Škole su mu bile nepoznate, a slovkati je naučio iz stare Websterove sricanke, a čitati i pisati s plakata na vratima podruma i štala. Zatim je propovijedao i govorio, i ubrzo je postao poznat. Postao je predsjednički elektor, maršal Sjedinjenih Država, bilježnik Sjedinjenih Država, diplomat Sjedinjenih Država, i stekao je nešto bogatstva. Počeo je nositi odijela od finog sukna i nije više morao dijeliti mrvice s psima ispod stola. Taj dječak bio sam ja.”
Jednoga dana pismeno se obratio svom bivšem gospodaru:
„Robovlasnik mi nikada ne izgleda tako potpuno kao sluga pakla, kao kad pomislim i pogledam svoju djecu. Tada se moji osjećaji uzdižu iznad svake kontrole… Sumorni užasi ropstva dižu se u svom jezivom teroru preda mnom, jecaji milijuna probadaju mi srce i lede krv… Sjećam se lanaca, brnjice, krvavog biča, smrtne tame koja zasjenjuje slomljeni duh okovanog roba, zastrašujuće mogućnosti da ga otkinu od žene i djece i prodaju kao zvijer na tržnici…
Ali nema krova pod kojim biste bili sigurniji nego pod mojim. I nema ničega u mojoj kući što bi vam trebalo za udobnost, a što vam ne bih odmah spremno dao. Jer smatrao bih povlasticom da vam budem primjerom kako bi se ljudi trebali odnositi jedni prema drugima.“
„Znanje čini čovjeka nesposobnim da bude rob.“ -Frederick Douglass
