Filozof Peter van Inwagen jednom je izjavio da postoje samo dva relativno nedavna znanstvena otkrića koja utječu na metafizičku raspravu o Božjem postojanju.
Prvo je da se čini da je svemir počeo postojati. Drugo je da se svemir čini vrlo starim. To što je svemir možda počeo postojati očito ide u prilog Božjem postojanju, makar samo kao daljnji pokazatelj kontingentnosti svemira – to jest, činjenice da svemir jest, ali nije morao postojati te stoga vapi za nekim dubljim (višim? transcendentnim?) objašnjenjem.
Druga točka koja se tiče starosti svemira sama po sebi možda se ne čini odmah relevantnom, ali u kombinaciji s evolucijskom teorijom često se uzima da pogoršava problem boli, s obzirom na to koliko je patnja života bila opsežna tijekom njegova postupnog razvoja. A to se očito protivi postojanju Boga. To jest, pod pretpostavkom da ljudi misle da je „čudno“ da bi Bog koristio tako bolan i dugotrajan proces da stvori bića poput nas.
Uvijek ista pitanja
Da budemo jasni, nijedno od ovih razmatranja, apsolutno uzeto u obzir, nije novo. Filozofi već dugo tvrde da je cijelo fizičko područje radikalno kontingentno (tj. postoji, ali nije moralo postojati), te da kontingentnost zahtijeva nužnost za svoje konačno objašnjenje te da samo vrlo posebna vrsta bića – naime, biće koje je kvalitativno beskonačno, apsolutno jednostavno, nepromjenjivo i vječno te posjeduje sva čisto pozitivna savršenstva – može biti nužno u svom postojanju. I to su filozofi nazivali Bogom (za proširenu obranu te argumentacije, pogledajte moju knjigu Najbolji argument za Boga ).
Uz to, filozofi su oduvijek bili prilično svjesni ogromnog raspona patnje koja zadesi naše iskustvo i čini se da postoji određena – blago rečeno – napetost između ideje o savršeno dobrom i svemogućem Bogu i strašnih stvari koje se događaju nama i drugim životinjama. Opet, ništa od ovoga nije novo, čak i ako je svako razmatranje u određenoj mjeri ojačano modernom kozmologijom ili evolucijskom teorijom. Pitanje je naginju li ovi znanstveni napredci vagu u odlučujuću korist bilo kojeg od ovih prethodnih razmatranja.
U pokušaju da odgovorimo na to pitanje, možemo se poslužiti intuicijom zdravog razuma kako bismo odabrali najbolje objašnjenje stvari – nešto, naprimjer, poput principa vjerojatnosti – i pitati se koliko bismo očekivali neku pojavu ili situaciju ako Bog postoji u odnosu na to koliko bismo očekivali istu tu pojavu ili situaciju ako Bog ne postoji. Naprimjer, koliko bih očekivao da svemir ima apsolutni početak ako Bog postoji? Iskreno, nisam siguran. Vjerojatno to vidim kao pedeset posto vjerojatno, budući da je možda Bog mogao jednako tako stvoriti vječni svemir, onaj bez početka u vremenu. Međutim, moramo se također pitati: koliko bih očekivao da svemir ima apsolutni početak u vremenu ako Bog ne postoji, ako je fizička stvarnost sve što postoji?
Što je s evolucijskom patnjom? Je li to toliko neočekivano ako Bog postoji? Je li to toliko očekivano ako Bog ne postoji? Na prvo pitanje, ne mislim da je evolucijski proces, čak i prepun patnje, toliko neočekivan ako Bog postoji. Zapravo, razlog zašto mislim da ljudi pretpostavljaju da je to neočekivano jest taj što njihova slika teizma nije baš dobro ispunjena – nije metafizički potpuna, takoreći – pa misle da Bog jednostavno izravno želi sve loše stvari. Ali to nije tradicionalna teistička slika. Zapravo, teist može reći – kao što su mnogi u tradiciji rekli (čak i ako nije izravno povezano s evolucijskom teorijom, koja je moderno otkriće) – da je stvaranje posredovano drugim duhovnim entitetima – naime, anđelima.
Neki od tih entiteta sagriješili su i okrenuli se od Boga te su pokušali unijeti kaos u razvoj materijalnog stvaranja, koje samo po sebi teži pojavi bića poput nas (duhovno-materijalnih stvarnosti). Iz ove, više „ispunjene“ teističke perspektive, resursi su tu da bi se prilično dobro razumjela i nevjerojatna ljepota, sklad i bolni nesklad u razvoju materijalnog kozmosa. Čvrsto skeptični naturalist, naravno, ismijavat će takvu anđeosku (ili demonsku) pripovijest, i to je u redu. Teist nije obvezan pružiti izvještaj koji ne izaziva podsmijeh; radije, samo mora dati izvještaj koji je logički dosljedan i uvjerljiv (ako ne i vjerojatan) unutar njihova svjetonazora, a ovaj koji je upravo dan svakako jest. Anđeli s delegiranim ulogama mogu se činiti glupima nekome tko već ne vjeruje u Boga, ali imaju dosta smisla – i upravo su ono što bismo očekivali – ako Bog postoji.
A ako Bog ne postoji?
Dakle, ne smatram evoluciju, uključujući patnju prožetu evolucijskim procesom, potpuno iznenađujućom ako Bog postoji. Ali što ako Bog ne postoji? Što bih očekivao da je stvarnost, u osnovi, jednostavno fundamentalno ravnodušna i bezumna? Odgovor je da teško da bih išta očekivao, a zasigurno ne bih očekivao ogromnu količinu reda, organizacije i stabilnosti koja je potrebna da bi se uopće pokrenuo bilo kakav evolucijski proces. Iskreno govoreći, manje bih vjerojatno očekivao evolucijski proces da Bog ne postoji nego što bih očekivao da Bog postoji, čak i kada uzmem u obzir svu patnju koja je u to uključena. Ali da bih svoju tvrdnju učinio što skromnijom, trebao bih reći da se razmatranje evolucije i evolucijske patnje ne naslanja očito na postojanje Boga, barem kad se stvar stvarno promisli iz obje perspektive.
To nas zasad ostavlja sa znanošću koja više podržava tradicionalna razmatranja za postojanje Boga nego što ih protivi. No priča nije gotova. Jer bismo se mogli razići s profesorom van Inwagenom i sugerirati da je znanost otkrila više od samo dva otkrića relevantna za metafizičku raspravu o postojanju Boga. Mogli bismo, naprimjer, razmotriti otkriće fizičkog finog podešavanja i koliko je filozofa i znanstvenika smatralo da ono pruža prilično uvjerljive dokaze transcendentne inteligencije. Ili možda razmotrimo ono što mnogi tvrde da su nesvodljivo složeni biološki sustavi ili informacije svojstvene genetskom kodu, i kako su značajke poput ovih, čak i ako nisu strogo nekompatibilne s ateističkim naturalizmom, definitivno bolje „prilagođene“ – što znači da su očekivanije – ako Bog postoji nego ako Bog ne postoji. Važno je da se ne treba tvrditi da se takva otkrića ne mogu prilagoditi naturalističkom svjetonazoru; sasvim je dovoljno reći da ih teistički svjetonazor lakše prilagođava (bolje predviđa). U tom smislu, oni su znanstveni dokazi o Bogu.
Ukratko, dakle, kad se prikupe sve relevantne znanstvene činjenice – čak i kad se samo uzmu u obzir nužni uvjeti za samu znanost (stabilan, uređen svemir, s razumljivim strukturama koje se mogu otkriti kroz kontinuirano ljudsko istraživanje; pouzdan kognitivni aparat obdaren ljudskim bićima; i tako dalje) – čini se gotovo smiješnim sugerirati da je znanost nekako opovrgnula Boga ili čak pružila bilo kakav značajan dokaz protiv Boga. Ako ništa drugo, Bog je potreban da bi se znanost uopće smatrala istinskim izvorom znanja, a njegovo postojanje snažno je potvrđeno znanjem koje nam je znanost dala.
Izvor: wordonfire.org
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
