Heroin, kokain, opijum, marihuana, opijanje alkoholom, ne navodeći sve one halucinogene droge poput gljiva i LSD-a – sve je to on isprobao do svoje osamnaeste, a većinu toga i prije svoje četrnaeste godine.
Kako je njegova egzistencijalna praznina postajala većom, tako je i strast i ovisnost o drogama ubrzano rasla. Vlč. Donald Calloway iz Družbe Marijinih svećenika Bezgrješnog Začeća, prepričava svoju dramatičnu i ganutljivu priču u knjizi „Bez povratka: svjedočanstvo milosrđa“.
Dok je još bio destruktivni mladić, proveo je svoju mladost padajući u sad mala, sad velika iskušenja, griješeći bludno, živeći neprestano promiskuitetno, te je počinio niz zakonskih prekršaja i zločina, kradući robu u vrijednosti nekoliko tisuća dolara. Noći je provodio zabavljajući se s prijateljima i konzumirajući sve vrste droga i opijata, uživao je u slušanju heavy-metal glazbe. Jedno je vrijeme bio vjerni sljedbenik benda „Greatful Dead“, te je ne samo slušao i uranjao u psihodeličnu glazbu, nego si je i na ruci dao tetovirati ime te grupe. Tetovažu ima i danas, ona je podsjetnik na prošlost koju je živio, ali i prošlost koju je ostavio. On uopće i nije svjestan kako se tetovaža našla na njegovoj ruci jer se ne sjeća vremena kad su mu to uradili.
Calloway je kao mladić bio iznimno gnjevna i buntovna karaktera zbog čega je njegova obitelj jako ispaštala. Jedno su vrijeme svi živjeli u američkoj vojnoj bazi u Japanu, jer je njegov poočim bio dužnosnik u američkoj vojsci. Za Callowaya to nije bilo dugog vijeka, jer se vrlo brzo počeo družiti s japanskim bandama, postao stručnjak za razne vrste krađa, te je naposljetku bio deportiran iz zemlje. Vojni čuvari su ga tom prilikom ispratili do zračne luke, i ruke i noge su mu bile u lancima i lisičinama, a on je zauzvrat njih pljuvao, psovao i ljutito proklinjao sve do odlaska na avion.
Iako je kao i svi drugi ljutiti adolescenti u sebi razvio mržnju prema svojim roditeljima, ne prihvaćajući njihove patnje ni napore kojima su mu htjeli pomoći, čak ni kada su molili za njega ili ga slali toliko puta u ustanove za odvikavanje, on je jedino ipak u sebi zadržao osjećaj krivnje prema svom deset godina mlađem bratu. Dok bi ga on molio i preklinjao da ostane doma i igra se s njim, vlč. Calloway svjedoči kako bi čak i te pokušaje zbližavanja i obiteljskog ozračja uvijek odbijao, jer naprosto nije želio imati ništa s domom iz kojega je potjecao.
Nakon povratka iz Japana te još jednog neuspjela pokušaja odvikavanja u centru u Pennsylvaniji, stanje se neprestance pogoršavalo. Sve što je radio i konzumirao bilo je samo gore i vlč. Calloway priča kako se jasno i živo sjeća mišje klopke u koju je zapao i kako je pao na samo dno u životnom mraku i praznini.
„Jednom prilikom zatekao sam se u kući u kojoj smo se drogirali i puzao sam po tepihu rukama i nogama, očajnički tražeći komadiće kokaina koji su možda slučajno pali na pod. Sve je bilo puno žohara i crvi od neoprana posuđa, a u nekoj sobi otraga čuo se plač djeteta o kome se nitko nije brinuo. Ipak, i ja sam kao i djetetova majka bio na podu, te smo mahnito tražili bijele komadiće po podu. Kada bismo našli bilo što bijelo, odmah bismo stavljali u zdjelu i pušili, čak i ne znajući što je to uopće bilo.“
Kako se uopće moglo dogoditi da takav mladi buntovnik, teški ovisnik, „životinja“ (kako kasnije sam sebe opisuje), postane pobožni katolički svećenik, čak i ugledni autor teoloških i marioloških knjiga?
Sve je počelo jedne noći…
Sve je počelo jedne noći u ožujku god. 1992., kada je Donald na iznenađenje svojih prijatelja odlučio ostati doma, a ne izaći vani na zabave kako je to običavao činiti. Osjećao se iznimno depresivnim, a čežnja i praznina posve su zaokupljale njegovo biće. „Našao sam se sam kako sjedim u svojoj sobi i nisam imao ništa što bih mogao raditi niti ikoga komu bih se mogao obratiti. Moje je život bio vrijedan podsmijeha. Bijaše to veliki promašaj, i nadao sam se da bi se nekako mogao dokrajčiti… Mrzio sam svoj život. Bio sam nemiran i nervozan u pogledu svega.“ Tražeći načina kako da ubije vrijeme, počeo je pregledavati knjige na polici svojih roditelja. Nije tražio nikakvu lektiru, nego možda kakav časopis, poput National Geographica, da bi ga mogao prelistavati i gledati slike. Umjesto toga, ruka mi je posegnula za nečim posve drugim, za nekom čudesnom knjigom, čiji je naslov njemu kao tinejdžeru bio krajnje stran te ga je zaintrigirao da je počne čitati. Knjiga se zvala „Kraljica Mira dolazi u Međugorje.“
Zapravo je to bilo svjedočanstvo o Marijinim ukazanjima u Međugorju. Vlč. Pelletier bijaše jedan od prvih američkih svećenika koji su ostali očarani Međugorjem i mističnim događajima koji se odvijaju u Bosni i Hercegovini. „Ova mi knjiga je pokazala niz stvari koje nikada ranije nisam iskusio, ali sam se zasigurno mogao povezati s radikalnošću poruke te knjige… Nedugo potom sam shvatio kako mi je ta knjiga ponudila promjenu života i predanje nečemu daleko većem od mene samog – vjeri u Boga i promjeni. To je bilo otkriće koje je zahtijevalo revoluciju u mom razmišljanju. Je li možda to bilo onaj izlaz koji sam tako očajnički tražio?”
Proveo je čitavu noć čitajući tu knjigu, sve do ranih jutarnjih sati. Za to vrijeme, unutarnje biće u njegovoj duši od nervoze se i nemira koje je dotad živo osjećao preobrazilo u duboku radost i mir koji je posve isijavao i obuzimao njegov duh. Međugorske poruke su ga dotaknule na posve novoj, višoj razini; bio je to povratak molitvi, miru, postu i pomirenju s Bogom i potreba za obraćenjem. Po prvi puta, nešto je bilo tu pred njim i nudilo mu je nadu u nasilnoj prošlosti, u životu grijeha i očaja.
A onda…
„Djevica Marija je govorila stvari koje su bile tako jasne i koje su me obuzimale da sam bio toliko ganut i proživljavao sam sve emocije na mnogo dublji način. To su bili osjećaji koje nisam iskusio od svog djetinjstva, kad sam bio dječačić koji je silno volio svoju mamu i želio je usrećiti. A sada je Djevica Marija bila tu i govorila mi kako je ona moja Majka, kako je ona Majka svih zalutalih i pozivala nas da se vratimo Bogu, Isusu. Jasno je rekla kako ona nije Bog, nego nas je sve upućivala na svoga Sina govoreći nam kako je On Mesija, Spasitelj svijeta. Počeo sam se zaljubljivati u tu Majku, u tu Ženu.“
Na drugoj strani, estetska dimenzija pobožnosti bijaše predivna. Spoznavao je ljepotu kakvu dugo nije iskusio. U toj Ženi, Djevici Mariji, našao je ljepotu koja ne bijaše otrovna ni grješna, kao u mnogim susretima sa ženama iz prošlosti – dapače, bila je čista, osvježavajuća, bezgrješna nježnost koja je nudila zraku nade i prodrla kao svjetlo koje se probija u Donaldov mračni svijet. Ta duhovna, pobožna privlačnost dovela je Donalda do molitve srca u kojoj je otkrio svoje čežnje prema toj misterioznoj prisutnosti koju je otkrivao.
„Kako sam nastavio dalje čitati, rekao sam joj u svom srcu: ‘Želim vjerovati. Doista želim. Ti si upravo probila balončić moga svijeta i ponudila mi mnogo više nego što sam znao da uopće postoji. To mi je potrebno’.“
Unutarnja potreba, kao i duhovna žudnja bijahu zadovoljene. Dok je dalje čitao, dogodilo se čudnovato, ali i čudesno rađanje novog života iz smrti. „Iako sam ozbiljno očajavao spram svog života, čitajući tu knjigu, osjećao sam kako se moje srce topi. Hvatao sam se za svaku riječ i osjećao kako mi svaka riječ donosi novi život. I kad je novo jutro svanulo, zatvorio sam knjigu i rekao: ‘Poruka ove knjige je doista takva da mijenja život. Nikad nisam ranije čuo ništa tako čudesno i nevjerojatno, a tako potrebno momu životu.’ Netko će reći kako je to bila moja prva molitva. Tko god je bila ta Djevica Marija, ja sam vjerovao u ono što je ona poručivala, vjerovao sam da je ona bila moja Majka i da je došla iz raja radi mene.“
Vlč. Calloway danas je provincijal Družbe Marijinih svećenika Bezgrješnog Začeća i promicatelj duhovnih zvanja. Svjedoči po čitavom svijetu o svom životu te tako dotiče nebrojena srca. Njegova životna priča primjer je milosti i Božjeg milosrđa na djelu, a sve po zagovoru Blažene Djevice Marije i njezina djela u Međugorju.
Izvor: medjugorje-info.com
