Sveto pismo započinje izvještajem o stvaranju. Bog izlijeva svoju kreativnost i svoje stvaralačko djelo na svijet, ispunjavajući ga životom i obiljem. Posljednjega dana stvaranja Bog stvara čovjeka, na svoju sliku, kao vrhunac i krunu svojih djela.
Zatim Bog promatra svoje djelo i daje mu prvotni blagoslov: „I vidje Bog da je sve što je učinio vrlo dobro“ (Post 1, 31).
U izvještaju o stvaranju vidimo da blagoslov nije ništa drugo nego proglašenje nečije unutarnje vrijednosti i urođene dobrote. Kada Bog blagoslivlja stvorenje, proglašava ga „vrlo dobrim“.
Isto tako, kada mi blagoslivljamo Boga, izjavljujemo da je on sama dobrota; izvor svega što postoji, vječno izvorište života i radosti.
U svakome od nas postoji želja da budemo blagoslovljeni. To znači da čeznemo znati kako je, unatoč slučajnostima osobnosti ili izgleda, sama srž našega bića dobra — čak vrlo dobra. Želimo da nam netko kaže: dobro je što postojiš.
Želimo — ne, trebamo — znati da nismo pogreška; da nismo manjkavi ili nedostojni ljubavi.
Ako ne primimo taj blagoslov, to nam nanosi duboku bol, iako ona često ostaje nesvjesna. Bez toga blagoslova možemo razviti razne štetne, pa čak i patološke oblike ponašanja u potrazi za potvrdom za kojom žudimo.
Najveći dar koji otac može dati djetetu, osobito svome sinu, jest njegov blagoslov. Otac je u jedinstvenom položaju da taj blagoslov podijeli, jer od trenutka kada dijete postane svjesno postojanja svoga oca, ono čezne za njegovom potvrdom, njegovim odobravanjem i njegovom ljubavlju.
Očevi, blagoslivljajte svoju djecu. Jasno im riječima i djelima poručite: „Dobro je što postojiš. Neovisno o tvojim vještinama, postignućima ili inteligenciji, neovisno o svemu što činiš, radujem se tebi. U meni postoji ljubav prema tebi koja se ne može zaslužiti, nego izvire iz činjenice da si u samoj srži svoga bića dobar i vrijedan ljubavi.“
Kakve životvorne istine! Koliko bi naši životi bili drukčiji da smo bili blagoslovljeni na takav način.
Očev blagoslov prenosi se i bez riječi. Najčešće se daruje kroz dar pažnje, dar prisutnosti, dar slušanja. On se očituje u odbacivanju očinske sklonosti da djecu oblikujemo prema vlastitoj slici; da ih prisiljavamo na postizanje nekog udaljenog mjerila uspjeha; da ih tjeramo da postanu ono što mi sami nismo uspjeli biti.
„Možda nećete biti bogati; možda nećete moći svojoj djeci ostaviti u nasljedstvo velika materijalna dobra“, rekao je sveti Ambrozije, „ali jedno im možete dati: baštinu svoga blagoslova. A bolje je biti blagoslovljen nego bogat.“
Kriza naše kulture jest kriza očinstva. Slabi, odsutni ili čak nasilni očevi u velikoj su mjeri odgovorni za raspad društva, a za to postoje i znanstvena istraživanja. Stoga će ozdravljenje kulture poteći jedino iz očinstva koje je uistinu prihvaćeno i življeno. Poteći će od očeva koji blagoslivljaju svoju djecu, ne samo riječima nego i djelima.
Preuzeto s dopuštenjem s: catholicgentleman.com
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash





