Pripadnici bizantskoga obreda križaju se tako da prva tri prsta desne ruke (znak Presvetoga Trojstva) spoje, a ostala dva prislone uz dlan (simbol božanske i ljudske naravi Isusa Krista). Križaju se pokretom s čela na prsa, zatim na desno pa na lijevo rame. Sakrament potvrde (miropomazanja) prima se odmah nakon krštenja. Oženjen muškarac može biti zaređen za đakona i svećenika, dok se biskupi uvijek izabiru među neoženjenima.
Euharistijsko slavlje kod grkokatolika naziva se „Božanska liturgija“. Služi se u tri oblika: najčešće Liturgija sv. Ivana Zlatoustoga; deset puta godišnje Liturgija sv. Bazilija Velikoga; a u Velikom postu (Četrdesetnici) Liturgija pretposvećenih darova (Večernja sa službom pričesti). Za euharistiju se rabi kvasni kruh, a pričest se dijeli pod prilikama posvećenoga kruha i vina, žličicom iz kaleža. Premda je obred isti, za razliku od pravoslavnih, kod grkokatolika se u molitvama na prvome mjestu uvijek spominje rimski papa, a zatim i metropolit (u Hrvatskoj je to zagrebački nadbiskup).
Bizantski obred ističe se vrlo bogatim obrednim sadržajima i simbolikom. Uz Božansku liturgiju kao središnje bogoslužje, služe se i druga bogoslužja: Jutrenja, Večernja, Moleben, Akatist, Panihida i druga. Crkve bizantskoga obreda sačuvale su tisućljetnu kršćansku praksu redovitoga slavljenja Časoslova s narodom. Svaka nedjelja i svaki blagdan započinju već slavljenjem Večernje ili Bdjenja uvečer prethodnoga dana. Gotovo da nema paraliturgijskih dodataka, nego se svi obredi i molitvene službe obavljaju s velikom svečanošću, a predvodi ih ili predmoli svećenik.
Premda je starocrkvenoslavenski jezik, kao tradicijski bogoslužni jezik, trajno prisutan, posljednjih je desetljeća u bogoslužje ušao i živi narodni jezik, pa se danas u Grkokatoličkoj Crkvi u Hrvatskoj služi i hrvatskim i ukrajinskim jezikom. Starocrkvenoslavenski se najčešće rabi u pjevanju jer su napjevi vezani uz njega.
Bizantski stil i raspored crkve ili „hrama“ imaju tri karakteristične oznake: grčki križ u tlocrtu, kupolu i mozaik. Grčkim križem nazivamo križ kojemu su sva četiri kraka jednaka. U Križevačkoj biskupiji lijep je primjer bizantske centralne građevine zavjetna crkva Blagovijesti u Pribiću. Crkve bizantskoga obreda imaju oltar okrenut prema istoku, u svetištu koje je od lađe odijeljeno ikonostasom – pregradom na kojoj se nalaze ikone s motivima iz Svetoga pisma. One su raspoređene prema određenom kanonu: ikona Krista uvijek je s desne, a ikona Bogorodice s lijeve strane carskih vrata koja se nalaze u sredini ikonostasa. S obje strane nalaze se i jednokrilna đakonska vrata. U svetištu, lijevo od oltara, nalazi se stolić (proskomidikon) za pripravu euharistijskih darova. U sredini hrama nalazi se četveronožni stolić (tetrapod ili analoj) s ikonom blagdana ili sveca, pred kojom se vjernik pri ulasku i izlasku iz crkve pokloni, poljubi je i prekriži se.
U pravilu se na službama ne kleči, nego se čini naklon glavom uz znak križa. Vjernici se križaju pri svakom spomenu Presvetoga Trojstva (Oca i Sina i Duha Svetoga) te kod blagoslova služitelja. Za vrijeme bogoslužja u Velikom postu čine se metanije (prostracije na tlo), ali nikada nedjeljom, jer je svaka nedjelja spomendan Uskrsnuća. Tijekom slavljenja obreda svećenik stoji ispred oltara ili ikonostasa, licem okrenut prema istoku, kao i vjernici. To je drevni kršćanski molitveni stav kojim se izražava vjera u Krista – Mlado Sunce i Svjetlost koja nas je pohodila s istoka – te vjera u njegov ponovni dolazak. Čitava zajednica, i svećenici i vjernici, okrenuta je prema Gospodinu.
Grkokatolici se uglavnom služe gregorijanskim kalendarom. On je sličan rimskome, ali ima i svojih posebnosti. Nema, primjerice, došašća, nego petodnevni predblagdan Božića. Blagdani Krista i Bogorodice uglavnom su isti kao i u rimskom obredu, ali se u bizantskom slave i po dvanaest dana (tzv. poblagdani). U duhovnosti bizantskoga obreda važnu ulogu ima post. Svake srijede i petka je nemrs, a tijekom godine propisana su četiri posta: Veliki post ili Četrdesetnica (Korizma), Božićni post, post pred blagdan svetih prvaka apostola Petra i Pavla te post pred Veliku Gospu. Crkvena godina započinje 1. rujna. Postoji dvanaest velikih blagdana: Rođenje Bogorodice (8. rujna), Uzvišenje časnoga Križa Gospodnjega (14. rujna), Uvod Presvete Bogorodice u Hram (21. studenoga), Rođenje Gospodnje – Božić (25. prosinca), Bogojavljenje (6. siječnja), Prikazanje Gospodnje u Hramu (2. veljače), Blagovijest Presvetoj Bogorodici (25. ožujka), Ulazak Gospodnji u Jeruzalem (Cvjetnica), Uzašašće Gospodnje, Silazak Duha Svetoga (Duhovi ili Pedesetnica), Preobraženje Gospodnje (6. kolovoza) te Usnuće Presvete Bogorodice – Velika Gospa (15. kolovoza). Blagdan nad blagdanima jest Uskrs ili Pasha Gospodnja, središte cijele crkvene godine, prema kojemu se ravnaju pomični blagdani.
U bogoslužjima i molitvama često se spominju Presveto Trojstvo, Krist Čovjekoljubac te Presveta Bogorodica Marija. Poredak Božanske liturgije i drugih službi seže u daleku prošlost. Liturgijski, himnografski i molitveni sadržaji pokazuju istančanu umjetničku crtu i visoku dogmatsku razinu. U njima prevladavaju temeljne teme kršćanske vjere: veličanstveni, transcendentni i trojstveni Bog, utjelovljenje Krista – Riječi Božje i kozmičkoga Logosa, tipološke poveznice Staroga i Novoga zavjeta, Kristova Pasha i pobjeda nad smrću, njegov ponovni dolazak i sud svijeta. Bogorodica Marija veliča se kao „časnija od kerubina i neusporedivo slavnija od serafina“, koja je na nadnaravan način rodila Božansku Riječ te zagovara čovjeka grešnika kod svoga Sina.
Bogoslužja su uglavnom pjevana, s bogatim obrednim gestama i činima (ophodi, kađenje, nakloni, blagoslovi, paljenje svijeća). Slavi se s velikim poštovanjem, pri čemu sve odiše kraljevskim dostojanstvom, pa i u najmanjoj župnoj crkvi. Bogoslužno ruho i posuđe bogato su ukrašeni, a biskup nosi mitru u obliku bizantske carske krune. Sve je prožeto simbolikom koja poučava o sadržajima vjere i uvodi u njezina otajstva.
Duhovnost bizantskoga obreda, kao i sam izgled crkava, simbolički izražava „nebo na zemlji“, gdje se nebeske stvarnosti uprisutnjuju kroz obrede i simbole. Čovjek je pozvan preobražavati se u sliku Božju na koju je stvoren te sudjelovanjem u bogoslužju, molitvom, postom i evanđeoskim životom postajati sve sličniji Kristu Spasitelju. Jedna od najpoznatijih istočnih kršćanskih molitava jest zaziv: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku“, koji se moli kao Isusova molitva, često uz pomoć molitvene brojanice.
Budući da je bizantski obred nastao u okviru grčke, a ne latinske kulture te su ga među Slavenima širila sveta braća Ćiril i Metod na staroslavenskome jeziku, on i u hrvatskoj kulturi čuva i uprisutnjuje istočnokršćansku, odnosno grčku terminološku, kulturnu i umjetničku baštinu. Time je hrvatska kultura obogaćena istočnim elementom europske i kršćanske tradicije. U grkokatoličkoj se tradiciji čuvaju i posebni izrazi poput: ikonostas, hram, Gospodin, Aleluja, Carstvo nebesko, miropomazanje (krizma), vladika (biskup), prosfora, diskos, rize, panagija, darohranilnica, svetitelj, manastir, metanija i drugi. U uskrsnome vremenu vjernici se pozdravljaju riječima: „Krist uskrsnu!“ – „Uistinu uskrsnu!“, a u drugim prigodama: „S nama Bog!“ ili „Krist posred nas!“ – „Jest i bit će!“.
Izvor: krizevacka-eparhija.com
Foto: Unsplash
