Radost, mladi, autentičnost, ili možda neautentičnost, Crkva i odgoj, neke su od tema kojih smo se dotakli u razgovoru s fra Sinišom Pucićem. Nakon desetak godina radnog iskustva, on se odvažio za svećeničko zvanje, u kojem se radosno pronašao. Danas djeluje u župi Presvetog Trojstva u Karlovcu.
Kako vi, kao svećenik, vidite današnje mlade – s kojim se izazovima najviše susreću?
Da bismo dobili barem približni odgovor na to pitanje, valja sagledati problematiku današnjih obitelji. Neupitne su razlike u prenošenju istinskih vrijednosti, a tako i vjere s roditelja na djecu nekad i danas. Kada je vjerski život u pitanju, djeca na pragu mladosti danas uglavnom dolaze vjerski zapuštena. Vjera im je često apstraktna jer nemaju kod kuće primjer roditelja koji zajedno mole, idu na misu.
Tu se onda mijenja i uloga svećenika. Ranije je on imao temelje s kojima je mogao raditi na nadogradnji, a danas je tih temelja sve manje. Svaka nova generacija ima sve manje doticaja sa sakramentalnim življenjem vjere. Zato moramo prepoznati i naći novi način na koji možemo raditi s mladima. Biti im prijatelj, pokazati im za što i kako vrijedi živjeti. Svojim primjerom biti im uzori. Nastojim sačuvati kontakte s njima i s roditeljima, javiti se za posebne prilike, rođendane… Možda me neće trebati kao Sinišu, ali će me možda trebati kao svećenika za 5, 10, 15 godina, kad ozbiljnije zakorače u život.
Na nama, svećenicima i vjeroučiteljima, je da se trudimo i pokažemo da smo tu za njih. Isus često uzima sliku sjemena. Tu smo da ga posadimo, ali nije na nama da brinemo koliko će mu dugo trebati da naraste. Bog je taj koji brine, a na nama je da promatramo s povjerenjem i pratimo molitvom i blizinom.
Često se kaže da su mladi izgubljeni ili nezainteresirani. Je li to zaista tako iz vaše perspektive?
Ovisno o dobi. Kada radim s prvopričesnicima, njihovo traženje odgovora na mnoga vjerska i ostala životna pitanja je neutaživo. Ta gorljivost kod djece polako jenjava u višim razredima osnovne i kroz srednju školu, a onda se razbuktava u studentskoj dobi kada ništa ne uzimaju zdravo za gotovo, nego i sami žele biti tražitelji istine. Tako vidim generalno sliku mladih. U svakom slučaju, bitno je da se njih pohvali, da vide da ih netko primjećuje, da to što se trude i rade ima smisla. Njih, recimo, pet koji pokazuju entuzijazam, daje smisao cijeloj grupi od 35.
Jako je važno da se posvetimo onima koji pokazuju želju i volju, da im damo više vremena, da brusimo njihove talente. Usmjeravajmo ih otvarajući im prostor da se i oni uključe kroz živu Crkvu i živu zajednicu. Ako to ne učinimo, s vremenom ćemo ih izgubiti. Osjećat će se neprimjećeno i neće vidjeti razloga da idu dalje. Tu bitnu ulogu imaju i zajednice mladih, salezijanska mladež, vinkovska, franjevačka… Ondje mladi sa svojim vršnjacima aktivno žive svoju vjeru, okupljaju se, mole, pomažu potrebitima… Zajednice im pružaju jedan smisleni sadržaj.
Što mlade danas najviše udaljava od Crkve i vjere?
Najviše – neautentičnost nas ljudi Crkve, klerika i laika. Susret s čovjekom oči u oči, razgovor, pitanje »kako si« su najbitniji. Ako nema te prve razine, one ljudske, nećemo ih dovesti do one iduće, kršćanske, da i sami ozbiljnije krenu tragati za Bogom. Jer ljudsko srce uvijek traži. Mnogi su tragatelji za Bogom, poput tri mudraca koji su čuli za dolazak velikoga Kralja. Oni ne znaju gdje je On točno, ali prate znakove, zvijezdu, koja ih odvodi do njega. Danas ta zvijezda prema Kristu može biti vrlo jednostavan znak – radost. Ako mi u sebi nemamo temeljnu životnu radost, kako ćemo ikoga oduševiti za Krista? Zašto bi netko htio povjerovati u Boga, ako su oni koji u njega vjeruju smrknuti, loše volje, ljuti na svijet i sve oko sebe? Nemojmo biti licemjeri. Ako smo spoznali Božju ljubav, onda nemamo zašto brinuti.
Naravno, to ne znači da nam sve u životu »ide ko po špagi«, ali nam vjera daje nadu, jednu lakoću, da se suočimo sa životnim teškoćama. Prihvatimo svoj križ i radosno ga nosimo. Jer, najbolja evangelizacija je primjer. Moja majka uvijek se iz crkve vraćala radosna te sam kao dijete tako shvatio da je crkva mjesto na kojem se događa nešto dobro i za mene, kao poticaj da idem iskusiti što je to dobro.
Što vas u susretima s mladima najviše ohrabruje?
Njihova jednostavnost i radost. Radeći s mladima u Frami prekrasno je vidjeti nove generacije framaša koji nastavljaju put svojih prethodnika, zajedno u novim životnim iskušenjima koja su stavljena pred njih. Koliko god teško bilo živjeti ideale, nema tog problema koji će mladog čovjeka odvojiti od njegovih sestara i braće u zajednici ukoliko zna da je Krist onaj koji ga je pozvao i zbog čega to njihovo zajedništvo ima smisla, te da mu je svaki član dar od Boga kojeg mora samo upoznati, a potom će od njegova bogatstva primiti sve ono što nigdje drugdje ne može dobiti, a još manje kupiti: ljubav prema Bogu i svakom čovjeku, radost i mir u srcu, snagu Duha koja sve pokreće.
Mogu li škola i društvo nadomjestiti ono što nedostaje u obiteljskom odgoju?
Naši roditelji nisu jedini koji su imali ulogu u našem odgoju. Istina, oni su bili prvi, odmah uz nas, no kako smo bivali sve stariji, dobivali smo i razne druge odgojitelje, prvenstveno u školskom sustavu, Crkvi i društvu. Ono što škole i društvo u cjelini mogu najviše učiniti jest da porade na poboljšanju komunikacije s obiteljima. Ipak, svi oni nisu svemogući, bezgrešni, savršeni. Jedino nas vjera u Boga odgaja savršenom metodom, zato što je i On sam svemoguć i savršen. Temelji njegove, božanske metode odgoja su potpuno opraštanje, bezuvjetna ljubav i beskrajno strpljenje. Kako smatra hrvatski znanstvenik i novinar Luka Brajnović, Bog nas sve odgaja na tri vrlo jednostavna temelja koji su stalni motivi u Svetom pismu – opraštanje, podučavanje i ljubav.
Kako mladi mogu razlikovati površne ciljeve od onoga što stvarno daje smisao životu?
Površni ciljevi u najizazovnijim mladenačkim godinama obično služe tome da ih drugi vide na određeni način koji ih čini prihvaćenim, popularnim. Ciljevi koji daju smisao življenju obično donose mir i osjećaj ispunjenosti, voljenosti, čak i kad nitko ne vidi. Takvi ciljevi poput žive vjere u Boga, dubokih prijateljstava ili volontiranja, često su teški u procesu, ali ostavljaju dugotrajan osjećaj ponosa i svrhe. Površni ciljevi nas tjeraju da se uspoređujemo s drugima, što često vodi do zavisti, dok sve ono što činimo sa smislom potiče da postanemo bolja verzija sebe u odnosu na to tko smo bili jučer.
Kada biste morali izdvojiti jednu stvar bez koje čovjek teško može živjeti ispunjen život – što bi to bilo i zašto?
Bez puno razmišljanja, najjači adut u rukama svakog kršćanina jest istinska radost, sreća. Bog bi nam već sam po sebi trebao biti dovoljna sreća koja nam se daruje, ali i sve ono što izvire iz tajne Božje ljubavi za čovjeka. Isus je tu vrlo jasan kao dijagnostičar naše sreće – ljubiti Boga i bližnjega svoga. U tome je tajna sreće i lijek za naše ranjeno srce. Otvoreno srce koje želi biti obasjano, osunčano milostima koje Bog tako obilato daje. No toga nema ukoliko čovjek nije izmiren s Bogom, bližnjima i samim sobom, odnosno, ukoliko cijeli život ne svraća pogled na tmine svoga srca koje nanosi njegov vlastiti grijeh, ukoliko ga se neprestano ne odriče i ne traži Boga za svoga saveznika u borbi protiv Zla, tijela i grijeha.
Za kraj, što poručiti mladima?
Budite za-jedno! Ukoliko ste okupljeni oko Krista koji je rekao da su Otac i Sin jedno, znat ćete i kako koračati prema istom cilju, a to je izvor ovog savršenog jedinstva. Na tom putu nećete biti sami, nego s drugim do sebe, u međusobnoj različitosti koja postaje vaše bogatstvo, što ovaj svijet ne razumije. Želim vam od srca da se nikada ne odvojite od takvog zajedništva!
Foto: privatna arhiva fra Siniše Pucića
