U eri kojom dominiraju digitalne distrakcije i terapijski trendovi, malo tko bi očekivao da stoljetni niz perli ponudi ono što obećavaju moderne aplikacije za medicinu i mindfulness: duboki mir, emocionalnu regulaciju, pa čak i fizičko olakšanje.
Pa ipak, studija iz prosinca 2024., koja se temelji i na kliničkim promatranjima i duhovnim uvidima, otkrila je upravo to – krunica, dugo smatrana jednostavnom pobožnom praksom, može biti puno više od vjerske rutine.
Ona zapravo može biti lijek i za dušu i za tijelo. Istraživanje ističe nešto uvjerljivo: čini se da ritmičke molitve krunice ublažavaju napetost, potiču emocionalnu stabilnost i stvaraju jedinstveni oblik mira. Za razliku od mnogih sekularnih tehnika svjesnosti koje daju prednost neutralnosti i odvojenosti, krunica se dotiče nečeg osobnog i relacijskog. To nije samo mantra; to je dijalog.
Za Christiana Spaemanna, cijenjenog austrijskog psihijatra i psihoterapeuta, to nije iznenađenje. U nedavnom intervjuu s novinarkom Barbarom Wenz, Spaemann objašnjava da krunica otvara ne samo um, već i srce – prisutnosti koja je majčinska, konkretna i trajna. „Prvo moramo vjerovati“, kaže, „da je Isusova Majka zaista naša Majka i da je prisutna, sa srcem otvorenim za nas.“ Nakon što se prijeđe taj prag povjerenja, nešto se mijenja. Iskustvo nije ograničeno samo na mistike ili svece u samostanu.
Spaemann primjećuje da u njegovoj ruralnoj regiji Gornje Austrije stalan tok hodočasnika koji se upućuju u Međugorje, te obični ljudi – poljoprivrednici, tvornički radnici – tiho ponovno otkrivaju mir i nadu kroz marijansku molitvu. „Oni pronalaze radost u Majci nebeskoj“, kaže, „i to unose u svoj svakodnevni život.“
Izvan kršćanskog konteksta, Spaemann u krunici vidi univerzalni ljudski ritam. Većina velikih religija uključuje molitvene kuglice ili napjeve s ponavljajućom kadencom. To, sugerira on, dotiče duboku psihološku, pa čak i fiziološku žicu u nama, odjekujući iskonskom udobnošću djeteta koje sluša otkucaje srca svoje majke. U tom ritmu postoji neka vrsta zapamćene sigurnosti, ulazna točka u transcendenciju koja prethodi doktrinarnim podjelama. Ali krunica nije tehnika – to je susret.
A za Spaemanna, taj susret je postao osoban u mladosti. Prvi put je uzeo perle tijekom adolescencije i držao ih se kroz radost, krizu i svakodnevni život. „To je spas“, razmišlja. „Što sam se više molio, to sam više osjećao Marijinu prisutnost ne kao mit, već kao živu stvarnost – dostupnu, majčinsku, suosjećajnu.“ Kroz krunicu, kaže, njezina prisutnost postaje jasna ne kroz vizije, već kroz unutarnje prepoznavanje. Nedavna studija možda se usredotočuje na fiziološke i psihološke ishode, ali Spaemann potiče širu prizmu. Najdublji plod krunice, inzistira on, nije sam spokoj – to je svijest o vječnosti. Krunica, kaže, dovodi nas do tišine, a u toj tišini možemo nazrijeti nešto zapanjujuće: da je svaki od nas vječno željen, stvoren u ljubavi i predodređen da ne prijeđe u zaborav, već u sjedinjenje s Bogom. „Idemo u sljedeći svijet“, kaže, „kao iz jedne sobe u drugu.“
U kulturi toliko zaokupljenoj mentalnim blagostanjem, možda je iznenađujuće pronaći molitvu koja nudi moderno olakšanje. Ali krunica ne samo da ublažava tjeskobu. Ona je preusmjerava. I za razliku od sekularnih tehnika koje se obično okreću prema unutra, krunica doseže dalje od sebe – prema licu, odnosu, obećanju.
Izvor: zenit.org
Foto: Unsplash
