Riječ obaveza možemo (između ostalog) rastaviti na ob i veza. “Ob” nam predstavlja prefiks, a na staroslavenskom doslovno značenje toga bi bilo zahvaćanje nečega. Naravno, zanimljivi su i sinonimi – opkoliti, obuhvatiti, obložiti… Stopimo to s “vezom” i doslovno značenje obveze biva prošireno na zahvaćanje veze, obuhvaćanje veze, oblaganje veze… Ili možda najjednostavnije – odgovornost.
Odgovornost je pak u današnjem društvu prilično stran pojam. Štoviše, radi se o toliko vulgarnoj riječi da se o njoj uopće ne smije govoriti. Trebaš biti slobodan, ali ne i odgovoran.
Svijet u kojem živimo, a djeca koja tek počinju svoju avanturu odrastaju u baš takvim, bezobveznim, zapravo bezveznim vremenima.
Sintagma “bez obaveze” može se pronaći u svakom kutku – prostornom i vremenskom. U pašteti, paučini, cipeli, trgovini, ugovoru.. Sve je bez obaveze. Nema ugovora, nema davanja obećanja na izvršenje obećanog. Zapravo, velika većina toga je na probu, a ponude su na razini nekoj od bajki braće Grimm.
U modi nije brak, već Gospodin savršeni. Svakodnevica nije aktualna, bolji je Big brother ili neki drugi reality show. Brak traje dok je i osjećaja, a ljubav prema djetetu do prve frustracije. Vjernost je zastarjeli pojam i treba uživati u životu dok se može. O životu me ne treba nitko učiti – veći sam od istine i tko je kao ja?
Bez obveze. Bez (ob)veze. Bez veze. Bez smisla. Bez vjere. Bez cilja. A sve – jer nema odgovornosti. Žrtve, predanja, dosljednosti i spremnosti na rizik. Subliminalno, naša djeca ovakve poruke upijaju majčinim mlijekom. Prođi ulicama bilo kojeg grada, provezi se tramvajem, osluškuj što drugi govore, ali o odgovornosti i predanju malo ćeš čuti.
S druge strane, obveza vodi odgovornosti, odgovornost dosljednosti, dosljednost cilju, cilj radosti koju nećeš naći bivajući bezvezan i nedosljedan.
Foto: Unsplash
