Ikonopistvo (poznatije kao ikonopis) je snažan simbol crkvenog zajedništva koje nadilazi granice i liturgijske razlike. U Hrvatskoj danas djeluje sve više radionica ikonopistva u rimokatoličkim zajednicama, često vođenih u tišini, molitvi i duhovnom sabranju, kao i izložbi u crkvenim i kulturnim prostorima.
Borna Validžić (25) iz Virovitice, magistar teologije, suprug i otac dvoje djece, vjeroučitelj u Osnovnoj školi Ivane Brlić-Mažuranić u Virovitici i profesor informatike u Katoličkoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti, jedan je od rijetkih ikonopisaca s područja Virovitičko-podravske županije.
Ljubav prema ovom duhovno-umjetničkom izričaju otkrio je još kao srednjoškolac i student, a posljednjih sedam godina aktivno “piše” slike – ikone – u kojima se boje, oblici i prisutnost svetoga stapaju u most prema nebeskom svijetu. U molitvi i postu, poštujući strukturalna pravila ikonografije, boja i svetih oblika, dosad je izradio pedesetak ikona, s motivima Isusa, Bogorodice s Djetetom Isusom, svetog Mihaela arkanđela, svetog Josipa, apostola Ivana, Mateja i mnogih drugih.
„Kad sam otkrio ikonopistvo, u njemu sam prepoznao jedinstvo umjetnosti i odnosa s Bogom. U suštini sam samouk – osnove sam svladao uz pomoć videa na internetu od majstora ikonopisaca iz Grčke. Prekretnica je bio susret s o. Milanom Radušinom, koji se već više od 20 godina bavi ikonopistvom i jedan je od velikih stručnjaka u Hrvatskoj i regiji“, istaknuo je.
U ikonopistvu, ništa nije prepušteno slučaju – ni materijali, ni tehnika, ni vrijeme koje se posvećuje pripremi. Baš kao što duh traži tišinu, i ruka traži ono što će dostojno prenijeti – sveto. Iako se pojedini ikonopisci okreću suvremenijim pristupima, Borna ostaje vjeran izvornoj metodi koja se provodi još od 5. stoljeća, koristeći autentične materijale i boje. Budući da se u ikonopistvu umjetnost i duhovnost prožimaju u cjelinu punu simbola i značenja, Borna nas strukturirano vodi kroz cijeli proces – od podloge do zadnjeg poteza kistom.
„Ikonu pišem na lipovom drvetu koje dolazi iz Grčke. Ondje ga obrađuju i pripremaju monasi. Podloga se najprije mora pažljivo pripremiti: nanosi se 12 slojeva gessa od zečjeg tutkala i posebne vrste krede, svaki se sloj suši, brusi i nanosi ponovno. Prije sam sve to izrađivao sam, no danas ih, zbog poslovnih i obiteljskih obveza, nabavljam gotove. Broj 12 nije slučajan – simbol je 12 apostola i 12 izraelskih plemena. Dakle, još u podlogu, u samu osnovu slike, već je utkana duhovna poruka“, objašnjava Borna.
Ikone najčešće izrađuje u formatima 20 x 30 i 40 x 50 centimetara, ali i u većim dimenzijama. Boje nanosi preciznim kolinsky kistovima, poznatima po mekoći i vrhunskoj preciznosti. Imena svetaca piše na glagoljici, grčkom ili staroslavenskom jeziku – jezicima koje voli i izučava, zajedno s latinskim i hebrejskim. Neko vrijeme predavao je i latinski jezik u Katoličkoj osnovnoj školi u Virovitici, prenoseći učenicima njegovu ljepotu, važnost i temeljnu ulogu u razvoju mnogih jezika koji se koriste i danas.
Duhovna priprava
Ovo umjetničko stvaranje nezamislivo je bez duhovne pripreme. Ikonopisci se posvećuju molitvi i postu – često i onome od 24 sata, na kruhu i vodi – vjerujući da će upravo Božja ruka, tijekom stvaranja, voditi njihove poteze, oblikovati lice svetaca i oblikovati poruku koju ikona nosi.
„Svaki rad započinje molitvom. Moli se i na sredini procesa, i pri završetku, ali u biti, cijelo bi vrijeme ikonopistva trebalo biti prožeto molitvom i tišinom, razmatranjem. Autor ne stvara sam – dopušta Bogu da ga vodi. Post ima važnu ulogu, jer u odricanju se rađa poniznost, jačaju kreposti, učvršćuje vjera – sve ono što je bitno za ikonopisca. Mi, zapravo, pišemo i molitvu onome koga prenosimo na drvo – molimo Boga, Bogorodicu, svece, da se posluže nama kao svojim oruđem, kako bi poruka koju prenosi ikona bila vjerna, jasna i živa“, tumači Borna, koji ikonu piše uvijek kad uhvati trenutak mira i sabranosti.
Podsjetimo, u hrvatskoj duhovnoj baštini ikonopis ima snažno uporište – osobito među grkokatoličkim i pravoslavnim vjernicima. Najizraženije je u grkokatoličkoj zajednici na području Žumberka, Križevaca, Vukovara i Slavonije. No u posljednjim desetljećima ikonopis doživljava novi procvat i u rimokatoličkim krugovima – kao izraz duhovnog zajedništva i sve veće otvorenosti prema istočnokršćanskoj duhovnosti, simbolu jedinstva u različitosti.
Izvor: icv.hr
