20. listopada 2003. Tog sam se dana trebao javiti u zatvor u Remetincu, najkasnije do 18 sati. Dok su djeca još spavala, pozdravio sam se s Kristinom, poljubio je i duuugo grlio.
Spakirao sam Bibliju, WC papir i četkicu za zube te sjeo na bus ujutro u pet sati. Došao sam u katedralu na prvu jutarnju sv. Misu. Ostao sam i na sljedećoj. Još uvijek sam bio u miru. Stigao je i vlč. Ivica te smo zajedno molili u skoro praznoj katedrali. Pročitali smo nekoliko redaka iz Svetoga pisma, malo razmatrali, a onda sam prije pozdrava primio blagoslov. Svakako mi je rekao da ga mogu nazvati kad god želim i što god trebam. Zadnje riječi se uvijek najbolje pamte.
Čim sam izašao iz Božjega hrama i krenuo prema tramvaju, počeli su problemi. Nemiri, strahovi, tjeskobe, smutnje, razmišljanja… Ljudi oko mene nisu postojali… Vjerojatno niti ja za njih. Stigao sam do Savskoga mosta i sjeo na bus. Kad je bus prelazio preko Save, počeli su dolaziti i glasovi:
„Tko si ti? Što ti je to trebalo? Kime se praviš? Nisi ti ništa bolji od drugih! Zašto baš ti? Toliki naprave i teže grijehe i veće gluposti i prekršaje pa ne idu u zatvor! Izađi iz busa! Vrati se natrag! Doma te čekaju žena i djeca, što će jadni bez tebe! Javi se odvjetniku, još postoji rješenje, žalbe…‟
Počeo sam se znojiti… U duši je buktio rat… Zatvor se približavao… Izašao sam iz busa i stao… Desno ili lijevo… Razmišljao sam dok mi je u srcu bio lom… A onda sam krenuo… Prvo nesigurno, a onda sve brže i odlučnije.
„Tako mora biti, tako Bog želi, tako mora biti i GOTOVO!“
Stigao sam pred ulaz i pozvonio. Ušao sam unutra, a na zidu je sat pokazivao točno 15 sati. Isus umire na križu. JA umirem sebi. U duši je sve stalo. Nastupio je mir, potpuni mir. Nema ni straha ni tjeskobe ni razmišljanja ni glasova… Sve je utihnulo. Samo mir. Duboki mir.
„Gospode, sa mnom si…‟
Pročitali ste odlomak iz knjige ”Ispovijest bijednog grješnika” Veseljka Kralja. Ukoliko želite pročitati čitavu knjigu, javite se na sljedeći mail: crisinus@gmail.com.
Foto: Pixabay
