Što je brak? Odgovor je jasno naveden u Katekizmu Katoličke Crkve:

„Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru bračnih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva.“ (KKC 1601)

Brak, dakle, nije tajna, ali je dobro definiran. Mogao bih stoga i dalje obrazlagati ovu definiciju, istražujući što brak jest, a što nije, navodeći crkvene oce, crkvene dokumente, filozofe i teologe.

Ali to bi značilo govoriti o braku izvana i bila bi to pogreška. Želim govoriti o braku iznutra. Odnosno, želim govoriti od srca, ne o tome što brak jest, već o tome što brak znači. Jer brak nije samo svečano definiran članak u katekizmu; to nije apstrakcija ili ideja s kojom bi se akademici mogli igrati. Kao i svi sakramenti, to je proživljeno iskustvo, konkretna stvarnost. I upravo o ovoj stvarnosti želim govoriti.

Kad sam bio mlađi i zaista nezreliji, na brak sam gledao kao na ispunjenje svojih čežnja. Vjerovao sam da je to bio odgovor na moju glad za intimnošću, na moju želju za afirmacijom, i da, čak i na moj seksualni poriv. Kad bih samo našao ženu, zamišljao sam, bio bih zadovoljan.

Na kraju sam doista našao lijepu ženu koju sam volio i koja me, čudna li čuda, zauzvrat voljela. Brzo smo se zaručili i počeli pripremati za brak. Nestrpljivo sam prelistavao knjige i članke o brakovima i slušao nebrojene razgovore o tome kako biti dobar suprug.

U svojoj naivnosti bio sam prilično uvjeren da točno znam o čemu se radi u braku i kako ću nesumnjivo biti divan i uzoran suprug. Razumio sam brak izvana, a ne iznutra.

A onda sam se vjenčao. Tek što sam to učinio, suočio sam se licem u lice s ružnoćom vlastite nezrelosti, vlastite sebičnosti, vlastita ponosa. Bilo je u najmanju ruku neugodno. Zar nisam bio bolji od ovoga? Nisam li o braku znao više od većine mladih muževa? Kako mogu tako često povrijediti ženu koju volim? Što nije u redu sa mnom?

Ta su pitanja i još mnogo toga mučila rane dane našeg braka, jer sam se u vrlo kratkom vremenu osjećao kao potpuni neuspjeh kao suprug. Unatoč svojoj stvarnoj ljubavi prema svojoj supruzi, stalno sam odabirao svoje potrebe i želje, a nisam mogao razumjeti zašto.

Ono što tada nisam shvaćao, a shvaćam sada, jest to da se brak ne odnosi na samoispunjenje. Svakako se ne radi o zadovoljavanju seksualnih želja ili o pukoj emocionalnoj afirmaciji. To je škola ljubavi. I kao škola ljubavi, to je dvoboj do smrti s našim nesređenim strastima i požudama. To je svakodnevno umiranje za naše grešno ja. To je odabir križnog puta, koji je put žrtve, iz trenutka u trenutak.

Brak, ako se živi na pravi način, donijet će vam više radosti nego što uopće možete zamisliti. Ali ovu radost ne možete pronaći izravnim traženjem. To će dovesti samo do razočaranja. „Tko god bi spasio svoj život, izgubit će ga“, kaže nam naš Gospodin, „a tko izgubi svoj život zbog mene, naći će ga“ (Mt 16, 25). Život se može naći samo predajom. Tako i s bračnom radošću – ona se može pronaći samo kroz samozaborav i darivanje samim sobom.

Moja supruga i ja u braku smo osam godina, i premda znam da je to već klišej, volim reći da je sada volim više nego kad smo se vjenčali. Tijekom naših godine braka naučio sam mnogo o autentičnoj ljubavi i žrtvi (iako još moram mnogo naučiti). Pa ipak, također sam shvatio da, koliko god davao svojoj supruzi, ona mi je dala daleko više.

Nije dovoljno znati da nas Bog voli u apstraktnom smislu. Moramo doživjeti Njegovu bezuvjetnu ljubav i milosrđe na konkretan način, a najčešće to činimo preko drugih ljudi. Moje iskustvo Božje ljubavi došlo je najdublje kroz moju suprugu.

U naš sam brak unio mnoge nesigurnosti i sumnje u sebe. Bojao sam se da ću se nekome u potpunosti otkriti, da će me prezreti i odbaciti, i kao rezultat toga podigao sam mnogo brana da se čuvam od emocionalne ranjivosti. Neke od tih brana bile su bezopasne, dok su me druge dovele do ranjavanja žene koju volim.

No, unatoč mojim čestim glupostima, moje su nesigurnosti počele se zacjeljivati ​​jedna po jedna kroz neumoljivu ljubav moje supruge. Kroz njezino oproštenje i bezuvjetno prihvaćanje dobio sam rijedak i dragocjen dar – dar da budem u potpunosti voljen onakav kakav jesam. Obrana mi je počela padati; moje je srce počelo zacjeljivati. Naučio sam značenje istinske bliskosti i radosti koju ona može donijeti. I još uvijek to učim.

Brak je sakrament, milosni kanal, način da spoznamo i iskusimo Božju ljubav. Sveti Pavao nam govori da je on veliko otajstvo koje ilustrira odnos Krista i Njegove Crkve. Razmišljajući o tim istinama, vidim da postoji jedan definirajući atribut koji ovaj mistični brak između Gospodina i Njegova naroda karakterizira više nego bilo koji drugi: milosrđe.

Zašto se Vječna Riječ, Očev sjaj, ponizio, poprimio tijelo i sišao u Marijinu utrobu? Da nas spasi od naših grijeha. Zašto je Gospodar svega stvorenog dopustio da Ga tuku, izruguju i pribiju na križ? Da nam oprosti, da nas pomiri, da pokaže svoju nedokučivu ljubav prema nama. „Jedva će netko umrijeti za pravednika“, kaže sveti Pavao u dahu zaprepašteno. „Ali… dok smo još bili grešnici, Krist je umro za nas“ (Rim 5, 7-8).

Milosrđe je srce našeg otkupljenja. I to je srž braka. Davanje i primanje. Biti time izliječen. Čvrsto sam uvjeren da smo najbliži srži braka kad opraštamo – kad se vidimo točno onakvi kakvi jesmo, s grijesima i svime ostalim, te usprkos tome položimo život jedni za druge.

Ovaj sam članak započeo govoreći o žrtvi i darivanju sebe. U naše doba komfora to su prljave riječi. Povezujemo ih s boli, nelagodom, čak i bijedom. Ipak, za onoga tko je iskusio milosrđe, žrtva nije teret. Prirodno teče iz srca. To je najveća radost.

U braku sam zaista tijekom godina dao mnogo svojoj ženi i djeci. Ali ništa što sam učinio ne može se usporediti s onim što su oni meni dali: tračak milosrđa i ljubavi Gospodina Isusa. Naši brakovi, naše obitelji moraju postati škole istinske ljubavi i milosrđa. Jer ako se bezuvjetno volimo i ako se milosrdno prihvaćamo točno onakvi kakvi jesmo, doživjet ćemo radost neopisivu i sasvim stvaran predokus neba. Čak i više, naši će domovi postati svjetionici koji zrače životom i svjetlošću u svijet gladan ljubavi prema Bogu.

Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha! (1 Pet 4, 8)

 

Članak je preuzet uz dopuštenje sa stranice catholicgentleman.com

Preveo: K.P.

Foto: Pixabay