Iako bih vrlo rado volio pričati o Tomi Apostolu, ipak neću. Spomenuo bih se drugog Tome i druge vrste nevjernosti u kontekstu nečega što današnji svijet smatra normalnim.
Prije nekoliko godina imao sam priliku u kinu pogledati film Toma. Riječ se o živopisnom filmu o životu Tome Zdravkovića, poznatog pjevača narodne glazbe. Nedavno je film premijerno prikazan i na TV-u i, koliko mogu primijetiti, reakcije su bile vrlo dobre. Emocije su frcale na sve strane, puno njih je plakalo, oduševljeno prepričavajući određene detalje, hvaleći i slaveći određene trenutke i određeni način života.
Ne želim ispasti skrupulozan, ali meni je sve to bilo malo previše. Film mi je produkcijski bio dobar, ali to nije toliko bitno za ovu temu.
Svima je poznato kako kažu da umjetničke duše na poseban način pate ili trpe u ovom svijetu zato što ih nitko ne razumije. O patnji, trpljenju i žrtvi znamo dosta iz Isusova života pa ne treba dodatno tumačiti kako bi ona trebala biti usmjerena za svetost.
Ono što to nazoviumjetničko trpljenje u spomenutom filmu, ili u životu spomenutog pjevača i tekstopisca, želi istaknuti nije nimalo sveto i dobro. Štoviše, po meni je kukavički i mlako. Takozvani boemski život se u našim krajevima promovira kao nešto pozitivno i dobro. Opijanje i droga, kocka i iskorištavanje žena predstavljaju glavne trofeje u hvalisanju prosječnog muškarca i jedan ovakav film to samo potvrđuje.
U filmu, Toma većinu života živi ili provodi sa svojom ženom za koju je stvarno oženjen, pritom je vara s drugom ženom s kojom pjeva, a zapravo cijelo vrijeme sanjari o jednoj Romkinji koju je volio valjda kao tinejdžer. Je li to bio razlog njegove tuge i nesreće? Ili nije bio zadovoljan količinom novca koji je zarađivao? Uglavnom, negdje je tražio utjehu za svoju tugu i to su bili, ponavljam, alkohol, droga, kocka i žene.
Za jednog katoličkog muškarca to je daleko od muževnosti i daleko od slike na kakvu bi se trebao ugledati. Iako pod pritiskom društva nije toliko teško izdignuti se iz tog svijeta i vidjeti da postoji bolje, vrjednije i ako hoćete – svetije, koliko god nezanimljivo zvučalo.
Za primjer stavljam muškarca koji za početak voli jednu ženu, brine se o njoj, vjeran joj je i spreman je umrijeti za nju. To veže i žrtvu da je spreman odreći se svojih poroka i potreba za njezino dobro. To ne znači da bi sebe izgubio nego bi dobio mnogostruko više; spreman je suočit se s problemom ili situacijom u kojoj se nalazi, donijeti odluku i učiniti nešto. Nema veze ako će ispasti krivo, može se pokušati ponovno.
Za kraj bih spomenuo i duhovnu stvarnost koju pjesme iz tog svijeta od ovog i drugih izvođača iz nekog razloga vole isticati, a to su prokletstva. Pričati o „prokletoj sudbini“ ili „davanju duše đavlu za merak“ kao nečem veselom i utješnom, plesati uz to i vjerovati da to nema nikakva utjecaja na naš život je glupo i opasno.
Možemo reći da je to samo pjesma i da to ništa ne znači, ali ja bih se ipak čuvao onoga što izgovaram, radim i općenito od štovanja ikakvih idola u svome životu. Bog se dosta namučio s izraelskim kraljevima tijekom povijesti pokušavajući im objasniti da se ne klanjaju baalima, ašerima, ovim ili onim idolima, da ne vračaju, proklinju i još mnogo toga. Iako je 21. stoljeće, izgleda da i dandanas ništa nismo naučili.
Foto: Unsplash
