„Čovjek koji vlada svojim strastima gospodar je svijeta. Moramo im ili zapovijedati ili biti njima robovi“, poručio je jednom prilikom sv. Dominik.
Svatko od nas ima strasti. Te nas strasti mogu odvesti na mnoga mjesta – dobra i loša (sama po sebi su moralno neutralna). Bilo da se radi o mržnji, ljubavi, želji, hrabrosti itd., one mogu biti ogroman dar nama kao muškarcima. Mogu nas osnažiti da činimo velike stvari, poduzimamo hrabre akcije i težimo svetosti. U konačnici nam mogu pomoći da volimo poput Krista na križu – cilj koji nam naše strasti moraju pomoći postići. Čovjek koji kontrolira sam sebe, kontrolira svoje strasti i stavlja ih u službu svoje volje i intelekta. On je čovjek ogromne snage. Kada nam nedostaje samokontrole, ne možemo se dati u ljubavi – jer nitko ne može dati ono što nema.
Pogledajmo čovjeka koji je pokazao što Bog može učiniti sa samokontrolom. Svi koji su putovali područjem Velikih jezera vjerojatno su naišli na župe i svetišta posvećena sjevernoameričkim mučenicima. Ovih osam francuskih isusovaca otišlo je u to područje novog svijeta u nadi da će donijeti vjeru onima koji su tamo domoroci.
Jean de Brebeuf rođen je 25. ožujka 1593. Bio je jedan od prvih misionara u regiji i među posljednjima koji su otišli. Godinama je radio među Huronima kao usamljeni vojnik. Njegovi kolege misionari slavili su ga kao izvanrednog misionara cijele Nove Francuske. Njegov kasniji nadređeni napisao je o njemu: „Njegova smirenost naravi činila se vrlinom koja je nadmašivala sve ostale. Ništa ga nije moglo uznemiriti. Tijekom dvanaest godina koliko ga poznajem, bilo kao nadređenog ili podanika, nikad ga nisam vidio ljutog ili čak i malo ogorčenog.“ Otac Brebeuf je vladao svojim strastima.
U ožujku 1649. godine, selo su potpuno pobili Irokezi koji su se potom uputili prema St. Louisu, gdje su oci Brebeuf i Lalemant završavali svoje molitve nakon mise. Upozoreni od strane nekolicine koji su pobjegli iz St. Ignacea, mnogi su pobjegli iz sela dok je oko osamdeset ratnika pripremalo obranu. Dva svećenika odlučila su ostati i služiti svom stadu do kraja. Priča o njihovoj smrti je strašna i inspirativna:
Napadači su napali Brebeufa i Lalemanta, pretukli ih, čvrsto svezali i odveli ih s ostalim zarobljenicima natrag u St. Ignace. Kad su stigli do čistine pred ruševinama tog sela, Irokezi su potpuno skinuli dvojicu svećenika i, zajedno sa zarobljenim Huronima, natjerali ih da prođu kroz špalir štapova i toljaga.
Irokezi su za prve muke odabrali Brebeufa i neke Hurone. Skočivši na njega dok se molio, slomili su mu kosti ruku, iščupali nokte i grickali mu prste. Kad su ga dovukli do jednog od stupova, zagrlio ga je i poljubio. Brzo su mu povukli ruke i pričvrstili mu zapešća za stup. Bili su odlučni slomiti mu hrabrost i natjerati ga da plače i moli za milost. Brebeuf je bio odlučan da ne ispusti nikakav krik, već da se moli Boga da im oprosti. Stavili su mu goruće štapove oko stopala, bacali zapaljene baklje gore, dolje i između nogu, oko vrata i ispod pazuha. Zbunjeni što nije ni kriknuo ni trznuo, držali su užare bliže dok se koža nije nakostriješila, a zatim su mu noževima rezali meso.
Brebeuf se snažnim glasom obratio zarobljenim obraćenicima: „Sinovi moji, braćo moja, podignimo oči prema nebu u svojoj nevolji. Sjetimo se da je Bog svjedok naših patnji, da će nam vrlo brzo biti velika nagrada. Umrimo u svojoj vjeri. Nadajmo se od Njega ispunjenju Njegovih obećanja nama. Više mi je žao vas nego sebe. Hrabro podnesite ove rijetke muke koje su preostale. Patnje će završiti s našim životima. Veličina koja ih slijedi nikada neće imati kraja.“
Njegovi mučitelji sjekli su ga sjekirama i noževima te ga probadali vrhovima koplja. „Isuse, smiluj nam se!“ bio je jedini krik koji je sišao s njegovih usana; ponovili su ga kršćanski Huroni.
Razjareni njegovim prkosom, Irokezi su mu odrezali donju usnu i zabili mu usijano željezo u grlo. Dok je nepopustljivi svećenik i dalje držao svoju visoku figuru uspravno i nije ispuštao ni zvuk boli, ni molbu za milost, pokušali su drugim sredstvima. Doveli su mladog Lalemanta kako bi Brebeuf mogao vidjeti kako ga muče. Oko Gabrielova golog tijela pričvrstili su trake kore, premazane smolom. Kad je mladi svećenik ugledao spaljeno i krvavo tijelo svog nadređenog, zgrožen i drhteći, izgovorio je riječi svetog Pavla: „Postali smo prizor svijetu, anđelima i ljudima.“ Zatim se bacio Brebeufu pred noge, nakon čega su ga divljaci odvukli, privezali za kolac i zapalili koru kojom je bio pričvršćen.
Irokezi su Brebeufu oko vrata objesili ogrlicu od šest usijanih sjekira koje su mu sezale preko ramena; kad bi se uspravio, željeza bi ga podjednako pekla sprijeda i straga; ako bi se nagnuo naprijed, tri bi ga željeza zabila u leđa, a ako bi se nagnuo unatrag, tri bi mu se željeza zabila u trbuh. „Isuse, smiluj nam se!“ bio je njegov jedini vapaj.
Među Irokezima bilo je i nekih odmetnutih Hurona koji su se sjećali kako je Brebeuf često krštavao bolesne i umiruće i tješio ih obećanjima nebeske nagrade. I tako su se dosjetili nove torture koja je ujedno bila i ruganje. „Echon“, rekao je njihov glasnogovornik, dok je polako izlijevao kotao kipuće vode po glavi, „krstimo te da bi bio sretan u raju; jer nitko se ne može spasiti bez dobrog krštenja.“
Nije se trznuo. Odrezali su mu komadiće mesa s nogu i ruku i jeli ih pred njegovim očima.
Molio je za oprost svojih mučitelja i zamolio da im kroz njegovu agoniju dođe milost vjere. „Isuse, smiluj se!“ vapio je podižući pogled prema nebu. Stavili su užare na njegovo krvavo meso i jednu od njih gurnuli u usta. Njegovo visoko, uspravno tijelo klonulo je prema vatri oko njegovih nogu; sada je šutio, ali oči su mu bile otvorene, a Indijanci su ih iskopali gorućim štapom.
Odvukli su Brebeufa od vatre do platforme za mučenje i tamo su obavili posljednje obrede u čast Areskouija. Odsjekli su mu spaljena stopala, otkinuli mu vlasište i izrezali srce. To su proždrli i popili njegovu krv, misleći da će upiti dio njegove nepobjedive hrabrosti. Poglavica je podigao svoj tomahavk iznad Brebeufove glave i prepolovio čeljust. Njegova četiri sata mučenja bila su završena.
Bilo je oko četiri sata poslijepodne šesnaestog ožujka kada je čista duša oca Johna de Brebeufa napustila svoje smrtno tijelo kako bi otišla Bogu. Trebalo mu je samo devet dana da napuni svoj pedeset deveti rođendan.
Sveti Ivan de Brebeuf mi je najdraži. Njegov život nam je spektakularan primjer čovjeka koji je svoje strasti koristio kako bi služio općem dobru. Potpuno kontroliran Božjom milošću, uspio je svoju ogromnu strast usmjeriti u žarku ljubav prema domorodačkom narodu, posebno prema Huronima. Njegova prisebnost omogućila mu je toliku snagu u vrijeme mučenja i smrti (bez sumnje Božjom milošću) da je bio u stanju položiti svoj život u potpunom predanju, kao žrtvu ljubavi.
„Isus Krist je naša istinska veličina; samo Njega i Njegov Križ trebamo tražiti slijedeći ove ljude. Jer ako težite bilo čemu drugome, nećete naći ništa osim tjelesne i duhovne patnje. Ali pronašavši Isusa Krista u Njegovu Križu, pronašli ste ruže u trnju, slatkoću u gorčini, sve u ničemu“, rekao je netom prije svoje smrti.
Možete li zamisliti gdje bi naša kultura bila kad bi se ljudi poput nas s većim uvjerenjem trudili dopustiti Božjoj milosti da nam podari ovo samosvladavanje. Kad bismo imali samosvladavanje, što bi onda Bog mogao učiniti s nama?
Izvor: catholicgentleman.com
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
