Riječ eutanazija dolazi od grč. eu – blaga, dobra i thanatos – smrt. Kao pojam, prvi ju je upotrijebio Francis Bacon (1561. – 1626.) u svom djelu Novum organum – 1620. god. Doslovno prevedeno značila bi blagu smrt, ali u svakodnevnom govoru označava ubojstvo starih i bolesnih iz milosrđa, kako bi im se olakšale patnje, i to na nekakav bezbolan način.
Taj se izraz kroz stoljeća upotrebljavao u medicinskom rječniku da označi plemenitu pomoć koju liječnik pruža umirućem kako bi mu ublažio bolove, a tek je u 20. st. poprimio značenje direktnog i bezbolnog ubojstva pacijenta.
Ipak je eutanazija poznata i prije našeg stoljeća. Tako se npr. zna da se Likurgovim zakonima (IX. st. pr. Kr.) nalagalo izlaganje nakazno rođene djece na Tajgetskim stijenama. U starom se Rimu Seneca zalagao za utapljanje monstruozne djece, a Germani su takvu djecu jednostavno prepuštali divljim zvjerima.
U naše vrijeme, eutanazija uzima sve više maha. Tako je npr. još 1904. god. njemački biolog darvinističkog usmjerenja E. Haeckel tražio da se pobiju stotine tisuća neizlječivih – gubavaca, onih koji boluju od raka, luđaka i drugih, i to na nekakav bezbolan način – jer, prema njemu, njihov život nije vrijedan življenja. Ubrzo, 1920. god., te su ideje u svojoj knjižici Dopuštenje uništenja životno nevrijednog života zastupali i pravnik K. Binding i liječnik A. Hoche. Dvije godine kasnije – 1922. god. – u Sovjetskom je Savezu zakonskom odredbom uvedena nekažnjivost eutanazije. Samo je u prvom valu korištenja te povlastice strijeljano 117 neizlječive djece. Naredba je povučena iste godine.
Posebno poznat izvršitelj eutanazije bio je Hitler. On je 1939. godine, na molbu jednog para da se usmrti njihovo nakazno rođeno unuče, ovlastio svog osobnog liječnika da se na zahtjev mogu ubiti novorođena djeca. Akcija-Djeca, koja se provodila iz eugeničkih razloga, uskoro je obuhvatila i mladež do šesnaeste godine. Broj se žrtava računa na oko 5.000. Uskoro je uslijedila akcija koja se odnosila na neizlječive odrasle bolesnike koji bi bivali ubijani u kupaonicama, u kojima bi iz tuševa, umjesto vode, izlazio plin. U tri je godine 70.000-80.000 duševnih bolesnika bilo blago eutanizirano. Broj političko opasnih, rasno nepoželjnih i ekonomsko nekorisnih, koji su završili na sličan način, procjenjuje se na oko 20.000 ljudi.
Šezdesetih se godina prošlog stoljeća problem aktualizirao, a izazvan je pojavom djece s teškim tjelesnim oštećenjima. Nakaznost je kod djece nastala zato što su njihove majke upotrebljavale preparat Talidomid, koji je prvi put proizveden u Njemačkoj. U nekoliko su slučajeva majke, najčešće uz pomoć liječnika ili bliskih osoba, ubijale svoju nakazno rođenu djecu i zbog toga bile izvedene pred sud.
Problem je još jednom izašao znatnije na vidjelo početkom 1986. godine, kada su novine počele pisati o liječniku J. Hacketalu, koji je na simpoziju njemačkih liječnika u Münchenu 1984. god. pustio video-kasetu na kojoj je vidljiva povijest bolesti njegove pacijentice koja je bolovala od raka. On joj je pripravio, po njezinoj narudžbi, napitak koji je ona popila i umrla blagom smrću.
Slično je medicinska sestra u jednoj bolnici u Wuppertalu izvršavala eutanaziju, ali bez pristanka bolesnika. Prilikom policijskog pretresa u njezinom je stanu pronađena Hacketalova knjiga o primjeni eutanazije.
Danas je zauzimanje za eutanaziju veoma rašireno, tako da je čak i osnovana tzv. Crkva eutanazije, udruženje koje se zalaže za samoubojstvo, pobačaj, kanibalizam i sodomiju, a glavno mu je moto: „Spasite planet, ubijte sebe!” Ta “Crkva”, naravno, nema apsolutno nikakve veze s Katoličkom Crkvom.
Izvor: vjeraidjela.com
