Kada molimo Marijin Veliča, uvijek me dotakne onaj dio: ‘Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne…’ (Lk 1, 52).
Razmišljajući o tome, dolazi mi u pamet ona Jeremijina mudra izreka:
‘Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka,
i slabo tijelo smatra svojom mišicom,
i čije se srce od Jahve odvraća.
Jer on je kao drač u pustinji:
ne osjeća kad je sreća na domaku,
tavori dane u usahloj pustinji
u zemlji slanoj, nenastanjenoj’ (Jr 17, 5-6).
Također me to odmah podsjeća na događaj s Gideonovom vojskom, iz sedmog poglavlja Knjige o Sucima, za koje Bog nije htio da se uzdaju u sebe, kad slabo tijelo smatraju svojom snagom i pobjedu kao plod snage vlastite ruke.
Tako u tom opisu stoji: ”Urani Jerubaal, to jest Gideon, i sav narod bijaše s njim i utabori se kod En-Haroda; a tabor Midjanaca nalazio se na sjeveru od njegova, podno brijega More, u dolini. Tada Gospodin reče Gideonu: ‘Previše je naroda s tobom, a da bih predao Midjance u njegove ruke. Izrael bi se mogao pohvaliti i reći: Vlastita me ruka izbavila. Zato oglasi da narod čuje: Tko se boji i strahuje, neka se vrati.’ Gideon ih iskuša. Dvadeset i dvije tisuće ljudi iz naroda vrati se, a ostade ih deset tisuća. Gospodin reče Gideonu: ‘Još je previše naroda. Povedi ih na vodu i ondje ću ih iskušati. Za koga ti kažem: Neka ide s tobom, taj će s tobom ići. A za koga ti kažem: Neka ne ide s tobom, taj neće ići’. Gideon povede narod na vodu i Gospodin mu reče: ‘Koji bude laptao vodu jezikom kao što lapće pas, stavi ga na stranu. Koji klekne da pije, odvoji ga na drugu stranu‘. Onih koji su laptali vodu jezikom – prinoseći vodu rukom k ustima – bijaše tri stotine, a sav je ostali narod kleknuo da pije. Tad Gospodin reče Gideonu: ‘S one tri stotine ljudi koji su laptali vodu ja ću vas izbaviti i predat ću Midjance u vaše ruke. Svi drugi neka se vrate svaki svojoj kući”’.
U gornjem opisu, prvo vidimo čudnu Božju logiku kada Bog kaže Gideonu: ‘Previše je naroda s tobom, a da bih predao Midjance u njegove ruke. Izrael bi se mogao pohvaliti i reći: Vlastita me ruka izbavila.’
Bog na ovaj način otklanja opasnost oholog pouzdanja u samoga sebe i svoju snagu ili biblijski, snagu mišice svoje. Danas govoriti o tome, u okruženju gdje svatko mora imati silnu vjeru u sebe; u kojem svatko sve može sam; u kojem se stalno čuje: ti to možeš, snaga je u tebi, mi trebamo ljude koji vjeruju u sebe… može biti pomalo ludo. No, ovi primjeri iz Biblije sasvim nas suprotno uče od nekih metoda samopomoći ili pak metoda pomoći od strane životnih trenera koji su tu da ‘oslobađaju klijente od očekivanja drugih ljudi i pomažu im da samostalno donesu svoje odluke i odluče što je to što oni stvarno žele, kakav bi životni put željeli odabrati i da naprave plan akcije kako to i ostvariti’.
Navedeni primjeri iz Biblije pokazuju potpuno suprotno od navedenih primjera ovoga svijeta. Onaj koji želi uspjeti, sve mora staviti u Božje ruke, što znači priznati svoju slabost. Jer ako sam jak, kako će mi Bog podariti jakost, kad od moje jakosti nema prostora na koje bi se nastanila Božja jakost? Ako sam pun svega svojega, gdje postoji prostor za ispunjenje onim Božjim?
Iz tih razloga Bog traži od Gideona da smanji vojsku na minimum, kako ne bi došli u napast da drže da su to učinili svojom snagom. To kliče i Marija, to mudro izriče i Jeremija, jer Jeremijino pouzdanje u čovjeka ne znači pouzdanje u nekog drugog čovjeka, već to umišljeno pouzdanje u samoga sebe, u snagu svoje mišice, svoga tijela, svoje ljepote, svoga imanja, svoga ega. Upravo te stvari čovjeka čine najslabijim i nikako ne može postići savršenstvo, dok god poput Marije ne prizna svoju neznatnost i svoju potrebu za Bogom. Zato Bog traži Gideona da tih deset tisuća od ukupno trideset dvije tisuće odvede na vodu da piju. Zanimljivo je da ne izabire onih devet tisuća sedamsto koji su kleknuli, već samo njih tristo koji su sagnuvši se rukom uzimali vodu i pili lapćući poput pasa iz vlastite ruke.
Prvi razlog zašto ovih tri stotine pije vodu iz ruke lapćući je oprez, slika opreza kao kod pasa Egipta koji su s velikim oprezom pili vodu iz Nila zbog opasnosti koja je vrebala od strane nilskih krokodila. Drugi je razlog taj što možda nisu ni mogli kleknuti od svoje slabosti, jer ne bi iz klečećeg položaja mogli ni ustati. Bog je izabrao upravo te slabe, ali i oprezne.
Zato je i Pavao doživio isto od Boga, kada je molio da bude oslobođen napasti, a nije bio uslišan, nego mu je Gospodin odgovorio: ‘Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje’ te Pavao na to odgovara: ‘Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova’ (2 Kor 12, 9).
Životni trening s Bogom, po svemu sudeći, traži priznanje svoje slabosti, priznanje svoje neznatnosti, priznanje da bez Boga ne mogu ništa, ali da s Bogom mogu sve. I Marija nam je tu opet primjer kada kliče: ‘Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne’, ili parafrazirajući ‘Prazne sobom napuni dobrima, a pune sobom otpusti prazne’; pa i sam Isus izriče: ‘Blago siromasima (svojim) duhom (…) Blago žednima i gladnima, oni će se nasititi’.
Na kraju krajeva, sam Ivan Krstitelj tu Božju trenersku metodu, Božju pedagogiju, potvrđuje kada poučava učenike poučkom: ‘On treba da raste, a ja da se umanjujem’ (Iv 3, 30).
#FraMateBašić #ViriSancti
